Kolumne

Smeće

Koliko god ih kudili, kriveći ih za sve i svašta, od širenja korone do medijske nepismenosti, građani su, definitivno, najbolje što Bosna i Hercegovina ima. Pokazala je to i afera sa italijnskim smećem u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Bihaću...

Smeće
FOTO: ALEKSANDAR GOLIĆ/RAS SRBIJA

Ispostavilo se da su zakoni i drugi propisi u BiH šuplji kao švajcarski sir, što, naravno, nije slučajno. Rupe su brižljivo projektovane, kako bi se kroz njih moglo, neometano, provući svakakvo smeće. Ispostavilo se takođe da su u BiH institucije, i ljudi u tim institucijama, nekompetentni i(li) korumpirani, da se biznis u BiH uglavnom svodi na kombinaciju pijačarskih podvala i otvorene otimačine…

I da je U BiH sasvim normalno da na papiru, ovjerenom potpisima i pečatima državnim, može pisati svakakva budalaština, koja nema blage veze sa stvarnošću.

Sve to je pokazao slučaj „Drvar“ za koji su se, ne bez vraga, zainteresovali novinari iz Italije i Njemačke, pa i neki državni organi, naravno, ne u BiH, nego tamo gdje država još uvijek nešto znači i nečemu služi.

Sve u svemu, ko zna koliko bi još stotina tona uvoznog smeća završilo u BiH da nije bilo građana. Narod se digao na proteste, blokirao magistralu i zaustavio dalji uvoz otpada. Poznato je to, naravno, ali nije zgoreg ponoviti. Ako treba i hiljadu puta.

I ko zna da li bi, i ovdje u BiH i tamo u Evropi, ikad saznali za ovaj smećarski skandal da nije bilo građana, koji su pokazali da društvene mreže mogu služiti i za društveno odgovoran i koristan posao, a ne samo za zabavu. I to je manje više poznato, ali nije zgoreg ponoviti.

Potom su i novinari i aktivisti malo zagrebali, i gle čuda, ispostavilo se da su građani bili u pravu. I da se ispod površine „smećarske priče“ može naći svašta.  Ko hoće da traži.

Jer, samo u BiH dozvole za rad može dobiti firma čije je sedište, kobajagi, u zgradi opštine, gdje ga nema, pa onda kobajagi u ubogom selu bez prodavnice i puta, gdje ga takođe nema.

Samo u BiH se rješenje za rad „pogona za reciklažu“ može izdati na osnovu „rek’o mi jedan čo’ek“, sve sa spiskom mašina koje ne postoje. Bar ne na toj lokaciji i u tom gradu.

Samo u BiH je moguće da 400 tona otpada uvezenog za reciklažu, pa nelegalno istovarenog usred grada, više od mjesec dana smrdi građanima pod nosom, a da nikom od „nadležnih“ od Sarajeva do Livna ne fali ni dlaka s glave. I da nikom, ni na federalnom ni na knatonalnomo nivou, ne pada ni na kraj pameti da bar spomene ostavku – onako iz pristojnosti.

I to nije sve. Uvoznici prijete da će tužiti državu Bosnu i Hercegovinu, jer im je, vele, propao milionski posao. Prijete, dakle, građanima da će oni platiti ceh za sve smeće koje se ovdje nakupilo.