A žive kako da nije 2022. godina. Kako sebi, a tek nekom sa strane objasniti da i danas postoje škole koje ostanu bez grijanja, da su elektroinstalacije ozbiljna prijetnja, da voda procuri, a kanalizacija prokaplje u školi?!
Ko normalan može da prihvati da đaci sjede na hladnim drvenim stolicama, u učionicama u kojima je tek nekoliko stepeni iznad nule. Kako to da shvate i da dopre do onih koji iz udobnih fotelja i toplih kancelarija sjedaju u unaprijed ugrijana službena auta?
Kaže jedan mladi gimnazijalac da ga je sramota i poniženje u kakvim uslovima uči. Njega sramota, one koje stvarno treba – nije. E, to je još veća sramota.
Jer da jeste, zar bi se dozvolilo da djeca uče u učionicama kao iz horor filmova. Danas govorimo o Gimnaziji, najstarijoj školi u RS, sutra to može biti bilo koja druga škola. Kakvo li je stanje u Rudom, Berkovićima, Nevesinju, Tuzli, Brezi?
Kada im dete odabere koju školu želi, roditelji sigurno ne planiraju da im se ono razboli, jer satima sjedi u ledenoj učionici. Kad već plaćaju poreze i doprinose za sve što u životu treba, onda očekuju da im dijete u školi i ima sve što treba. Očekuju i da oni koji trebaju, odmah, ali baš odmah, rješavaju ako se pojavi bilo kakav problem.
Ovdje se problemi rješavaju dopisima i prepiskama, a sporost pravda procedurama i zakonom.
Kako kome zatreba, onda na sav glas govori o djeci, konvenciji, pravima.
Fraze, kojih smo se naslušali još im se nisu izlizale. Djeca su budućnost, djeca su nada. Jesu, tamo gdje se o njima stvarno brine i gdje su stvarno važni. Gdje država želi da ih zadrži, da ima učene mlade ljude, radnike, intelektualce. U zemljama koja ne otjeraju svoju djecu, pa ona širom svijeta, u tuđini i daljini, budu najbolji ljekari, inženjeri, majstori…Tada je za busanje u prsa prekasno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu