Mjesec je oduvek opčinjavao čovjeka, ali je današnja trka do satelita komercijalne prirode. Sada gledamo na naš satelit kao na rudnik bazalta, gvožđa, kvarca i silicijuma, na stranu veliku mogućnost prisustva hlora, litijuma, berilijuma, cirkonijuma, uranijuma, torijuma i “retkih zemljinih” metala, što sve podstiče komercijalne apetite jer su neki od pomenutih potrebni za nove tehnologije – u nestašici na Zemlji.
Ono što je značajno je da Mjesec takođe ima leda. Voda može da podrži ljudsku naseobinu na lunarnoj površini i može se razdvojiti na vodonik i kiseonik radi pravljenja raketnog goriva za dalja istraživanja Marsa i Sunčevog sistema.
To objašnjava povećanje lunarnih misija poslednjih godina, piše britanski autor i filozof Entoni Kliford Grejling u članku za “Telegraf” pod naslovom “Počela je nova svemirska trka – ako sada ne djelujemo mogla bi da izazove gori rat od Drugog svetskog”.
Privatnici u trci
Planovi da se čovjek vrati na Mjesec – na kojem nije bilo astronaut od 1972. – napreduju. NASA, američka svemirska agencija, nada se da će to postići do kraja 2026. Nedavno je lender “Odisej” kompanije “Intuitivne mašine” lansiran u raketi “falkon 9” iza koje stoji “SpejsX” Ilona Maska, postala prva privatna letjelica koja je ikad stigla do Mjeseca. To se nije baš dobro završilo, ali pokazuje da u trci više nisu samo državne firme, koje su vodile trku u prethodnom vijeku, već da sada privatne kompanije ulažu milijarde u potencijal Zemljinog satelita.
Osnivač “Amazona” Džef Bezos, čija je kompanija “Blu oridžin” 2023. dobila ugovor od NASA-e vredan 3,4 milijarde dolara za izgradnju svemirske letjelice za transport astronauta na Mesec, govorio je o svojoj nadi da će pomjeriti “tešku i svu zagađujuću industriju sa Zemlje i upravljati njome u svemiru”.
Novi Divlji zapad
Rudarenje na Mjesecu je poželjnije od onog na Zemlji, već zagađenoj industrijskom aktivnošću, a nove granice donose mnoge koristi čovječanstvu jer podstiču tehnološke inovacije i šire znanje i granice ljudske mašte, navodi Grejling.
Ali, istorija govori da žudnja za osvajanjem i eksploatacijom nosi svoje rizike i da borba za profit i moć ne može dobro da se završi. Konkurencija se može pretvoriti u sukob kad su milijarde dolara u pitanju, a rivalstvo je najviše žestoko u neregulisanom domenu.
– Mjesec je postao novi Divlji zapad, potpuno otvoren za avanturiste koji imaju sredstva da ga prisvajaju – piše Grejling.
Sporazum o svemiru
Postoji samo jedna zastarela odredba za regulisanje “zlatne groznice” koja je već počela – Sporazum o svemiru Ujedinjenih nacija iz 1967, kad su komercijalne aktivnosti na Mjesecu ili ljudske kolonije bile na ivici naučne fantastike.
Sporazum to ne predviđa, ali se fokusirao na ono što je tada bilo goruće pitanje – mogućnost testiranja nuklearnog oružja u svemiru. Navodi se da Mjesec ne treba koristiti u vojne svrhe, ali druge aktivnosti ne pominje.
U osnovi je to bio dogovor između SAD i SSSR o ograničavanju rizika od širenja Hladnog rata.
Prvi satelit pušten u orbitu, sovjetski “sputnjik” 1957, i let Jurija Gagarina oko Zemlje u aprilu 1961. podstakli su SAD na konkurentske poduhvate. Predsjednik Džon Kenedi je nakon toga pokrenuo inicijativu da se pošalje čovjek na Mjesec do kraja šezdesetih godina.
To je bila “mačo tehnološka trka”, kako je to opisao Grejling
“Ničija zemlja”
Sporazum iz 1967. specifično karakteriše Mesec kao terra nullius, odnosno “ničiju zemlju”, otvorenu za sve koji mogu da stignu donde i da rade sve što požele sem da stave oružje na satelit. Ali vojna tehnologija je sada napredovala u stvaranju razornih oružanih sistema koji su već raspoređeni u zagušenoj orbiti Zemlje, gdje su grupe satelita ključnih za komunikacije, nadzor i drugo ujedno i zaštićene i ugrožene antisatelitskim oružjem (ASATS), uključujući zemaljske i svemirske lasere i sofisticirane tehnike hakovanja.
Trka za profit i moć je put u katastrofu, piše Grejling, upirući na eru kolonijalne konkurencije kao na glavni faktor ubrzavanja Prvog svjetskog rata, koji je dalje doveo do Drugog i potom Hladnog rata, koji su “svi ubrzali razvoj vojnih tehnologija, da ne pominjemo imperijalno naslijeđe i oživljavanje istorijskih antipatija širom sveta”.
Optimisti će možda reći da nema potrebe za zabrinutost jer na Mjesecu nema ni ljudi ni životinja, ni prirodnog okruženja koje može da se naruši ili uništi.
Ali, poenta je u tome do čega konkurencija dovodi.
“Ako dođe do sukoba, on neće biti ograničen na svemir”
Privatne agencije koje ulažu milijarde dolara u eksploataciju lunarnih resursa, odlučne da dobiju značajan povraćaj tih investicija, neće biti podložne mješanju ili razornom rivalstvu drugih sa istim ciljem. Države neće oklijevati da podrže svoje građane i korporacije kojima se u posao mješaju tuđi građani i korporacije.
Ako zaista dođe do pravog sukoba, on neće biti ograničen na svemir, piše Grejling.
On smatra da bi bilo pogrešno previdjeti koristi od istraživanja i naseljavanja svemira, ali da je potreban nov, “izuzetno čvrst” sporazum, koji će biti bolji u sprečavanju zlonamjernih aktera da ga zaobiđu kako bi stekli prednost u odnosu na druge i koji će ublažiti bezobzirnost koju imperativ profita tako često podstiče.
Dok nam istorija nam obilato pokazuje da se sporazumi odbacuju kad lični interesi nalažu da više profita leži u tome, oni su ipak naša jedina nada, navodi Grejling. Ljudska priroda će možda vremenom sazreti dotle da će briga za druge postati snažnija sila od ličnog interesa, ali još nismo stigli dotle. Sada smo na ivici izvoza ne samo našeg genija i kreativnosti već i rivalstva i ljubomore u svemir, našeg apetita za bogatstvom i kontrolu, i dok potencijalno ne stvorimo “novi vrli svijet”, potreban nam je novi Sporazum o svemiru.
Vrijeme je da razjasnimo da odgovor na pitanje “ko posjeduje Mjesec” mora da bude – svi mi, zaključio je Grejling.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu