Njena priča je primjer kako poremećaj ishrane može da utiče na život i opomena da do toga nikada ne smije da dođe. Zbog čega je važno reagovati na vrijeme, obratiti pažnju i potražiti adekvatnu pomoć već pri prvim smptomima.
Naime, Kristinina borba je počela nakon završetka osnovne škole, a anoreksija često pogađa uravo izuzetno uspješne učenike, što je ona i bila, i manifestuje se kao odbijanje unosa hrane i dovodi do sveopšteg fizičkog kolapsa.
Ona je nesvjesno upadala upravo u takve faze baš zbog ispita i školskih testova.
Bila je đak generacije, završila je fakultet prva, ali taj uspjeh je koštao zdravlja.
Anoreksija je tiho napredovala dok je ona bila posvećena učenju, a onda je kulminirala kada je bila toliko izmorena da nije mogla ni da misli o fizičkoj aktivnosti, čak i kad je završila školovanje.
Njena ishrana je podrazumijevala sokove, čaj, vodu i samo komadić jabuke ili banane koji bi pojela uveče.
– Sjetila sam se da moram da jedem samo uveče. Od jela sam se osjećala loše, imala sam osjećaj da mi je mnogo bolje kada mi je prazan stomak. Znala sam da budem jako bijesna ako me natjeraju na silu da jedem – prisjeća se ona.
U jednom trenutku je imala 17 kilograma
Ljekari su joj rekli da će umrijeti ako nastavi tako. Nerado govori o sebi i priznaje da još uvijek nema mnogo čime da se ponosi.
– Još uvijek prolazim kroz proces oporavka. Mediji pretjeruju kada kažu da sam potpuno oporavljena. To nije tačno. Oporavak će zahtijevati mnogo vremena, a moje tijelo nije baš dobro prihvatilo tretmane – priznaje Kristina.
Godine 2016. njena težina se spustila na 24 kilograma, a potom na 17 kilograma, što je bio alarmantan minimum. Naime, da bi njeno tijelo normalno funkcionisalo potrebno je da dostigne bar 45 kilograma i tek tada može da se govori o pravom oporavku.
– Neuspjeh je ogroman. Sada sam trajno invalid prve kategorije. Mogu se kretati samo ograničenim rastojanjem, koristeći invalidska kolica. Kako mogu biti primjer drugima? Kako mogu pružiti podršku djevojkama u sličnoj situaciji? Nemam primjer za to. I dalje se borim da povratim težinu. Kao što sam već rekla, moje tijelo odbija hranu, suprotno mojim željama – priznaje ona.
Kristina ne prestaje da se bori
Kristina radi od kuće kao asistent advokata i arbitražnog upravnika. Slobodno vrijeme koristi za oporavak, studiranje psihologije, čitanje i crtanje.
– Naravno, i dalje se oporavljam. Sve je teško. Trenutno nemam ništa posebno da podijelim. Ne želim da budem primjer. Nisam javna ličnost. Ne želim da razgovaram ili da idem na snimanja, nije mi to potrebno. Samo bih se dodatno opteretila. Sve sam prošla. Teško je – kaže ona, prenosi Žena Blic.
Nju čeka dug put oporavka koji zahtijeva ozbiljan rad na sebi, koji podrazumijeva i fizičku i mentalnu podršku, a iako ne želi da bude primjer, ona, na žalost, jeste motivacija mnogima koji prolaze kroz ovo teško stanje. Stoji kao upozorenje, ali istovremeno i kao neko ko se bori i ne dozvoljava da ga bolest savlada. Priznavanje problema je prvi korak ka izliječenju, a jaka volja i trud će je dovesti do cilja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu