Kada su ga poslije ratova u bivšoj SFRJ pitali, kada će doći da nastupa u gradu na Vrbasu, on je rekao: “Banjaluka je grad iz kojeg mi stalno šalju neke poruke. Čuvamo metak za tebe. A, onda sam ja odgovorio, super… mislim, nije lijepo što čuvate metak za mene, ali je lijepo što ste neki ipak sačuvali.”
Drugom prilikom je rekao da će u Banjaluci svirati kada na koncert budu mogli da dođu i oni koji su postradali. Godine 1991. napisao je pjesmu “Nevernik”, koja je možda povod za uzburkane duhove Balaševića s jedne strane i nekih Banjalučana ili Banjalučanki, kojih se nerado prisjeća.
Pjesnik nije volio podjele, nije volio nacionalističke svetkovine, a zašto mu je baš Banjaluka bila “trn u oku”, vjerovatno postoji i neki konkretan povod. U samoj pjesmi se pominje nekakva djevojka koja je od glavnog junaka, koji ne mora biti Balašević, tražila da se izjasni iz čijeg je plemena (“važno joj je bilo odakle su moji”). Za Balaševića pjesnika, kome je samo nebo granica, a svijet muzika koju su zarobili loši ljudi, za Balaševića internacionalistu, koji je opet veoma dobro znao odakle je, što otkriva i pomenuta pjesma, smrtni grijeh je ispred ljubavi stavljati barjake.
Zašto mu je baš Banjaluka u svemu tome smetala, a ne Sarajevo ili Zagreb, gdje je rado nastupao i poslije rata? Zar je moguće da u pitomom gradiću Republike Srpske ima više uzburkanih nacionalista nego u prestonicama Hrvatske ili BIH, te zar mu oni prije ne bi uputili metak? Nešto drugo je bilo u pitanju; svakako se Đole nije plašio Banjalučana. Bio je to neki skriveni inat, sličan onom koji je imao Oliver Dragojević, koji iz istog kaprica nije htio da napravi koncert u Beogradu, gradu u kom je dugo živio. Iz čistog mira, zbog neke zadrte djevojke iz Banjaluke.
U jednom od zadnjih intervjua objasnio je da nema ništa protiv grada: “Žao mi je što je tako daleko otišlo. Banjaluka je meni vrlo drag grad, podsjeća me na Novi Sad; ravna je u odnosu na druge gradove u BiH, pa me geografski podsjeća s tim širokim ulicama, drvećem, zelenilom, da sam je stavio u svoj roman. Banjaluka je meni apsolutno draga. Šta god sam govorio u najvećoj šali odmah je konvertovano u neki zli kontekst. U jednom momentu su o meni pričali da ne volim Bosance. Onda smo negdje našli da je moja Olja Bosanka. Mislim, moja Olja je primjer nečega što je iznad svih nacija i podjela. Mene je strašno sramota što se to pominjalo, zato što smo iznad svih tih malih stvari.”
Najbolje neka na misteriju odgovori pjesma sama.
K'o ukleti jedrenjakU gusti modri mrakUranja kolodvorO, dobra noć, Banjaluko!
Ne, ne dolazimSamo prolazimNismo se videli dugoDal’ to beše čast, šinjel maslinast?
Znam, ona spava sadI možda ponekadPredgrađem njenog snaProšeta ludi desetar
Dal’ ikad pomisliUz prozor pokisliIl’ je sve pomeo vetar?Hej, oči čarne ispred kasarne!
Njenima nisam bio po voljiVažno im bilo odakle su moji
Zašto to smeta, sa ovog su sveta?Hlebotvorci, čestit soj
Njen me je baba uz'o na nišanDal’ sam od njinih il’ baš i nisam?
Sloven sam, belac, slobodni strelacMani se čiča, ja sam svoj
Od Stare KanjižePa malko nanižeGde Tisa usporiDići ću salaš na bregu
Možda im pobegneKad žito polegneKad se jarebice leguMožda kad sneva, meni dospeva
Otpravnik klima crvenom kapom“Vreme je bilo, ‘ajmo polako”
Prosipa vetar behara peharSpavaj mala, mašala
Ne volim kad me uzmu na nišanDal’ sam od njinih il’ baš i nisam?
Sloven sam, belac, slobodni strelacZa svaki slučaj, još uvek samo svoj.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu