Oni što stoje u koloni i drugi, bahati koji imaju sirenu na službenim limuzinama koje smo im mi kupili.
Dok mi čekamo i kasnimo na posao, po djecu, na ručak i na život uopšte, ovi drugi, kasne na komfor i to je izgleda, važnije.
Svakodnevno su Banjalučani, posebno oni koji žive „preko Vrbasa“ svjedoci službenih limuzina koje oko 16 časova kada je najveća gužva upale sirenu i probijaju se kroz saobraćaj da bi gladnog službenika narodnog dovezli na ručak.
Službenik bi bio srećan kada bi sirotinja raja bila na biciklima, ali ko zna, možda mu se želja uskoro i ispuni. Do tada, muka živa.
Kada se začuje rotacija u Banjaluci nastaje mala predstava poslušnosti.
Ko će prije zakočiti, ko će se više skloniti, ko će pokazati da zna “kako stvari funkcionišu”. Trotoari postaju trake, pješački prelazi improvizovani izlazi, a zakon je svakako fleksibilna kategorija i isključivo važi za sirotinju.
I niko ništa ne pita, jer smo navikli. Navikli smo da neko vrijedi više minuta, više prostora, više puta. Navikli smo da se sklanjamo i kada nema razloga za to. Navikli da pretpostavimo da je svaka sirena opravdana i kad svi znamo da nije.
Ali istina je jednostavna. Nije problem što oni prolaze, problem je što im mi pravimo prolaz.
Svaki put kad zakočiš bez potrebe, kad se skloniš bez pitanja, kad pogneš glavu pred rotacijom koja ne spašava život ti potvrđuješ pravilo da postoje važniji i nevažni.
A grad? Grad odavno više nije zajednički.
Postaje nečiji privatni parking sa pratnjom. I dok se god mi sklanjamo oni će prolaziti. A grad bi trebao biti naš.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.