U porodičnoj kući, tamo gdje bi djeca trebala da budu najsigurnija, dječaci su pronašli pušku ručne izrade. Epilog? Ispaljen hitac, dvoje ranjene djece i ljekari u UKC koji saniraju rane koje uopšte nisu smjele da se dese. Ko to na dohvat ruke maloljetnicima drži „sklepanu“ pušku? Čemu ona služi u četvrtoj deceniji mira?
Drugi slučaj možda i bizarniji. Rutinsko pražnjenje kontejnera zamalo je moglo da završi tragično. Radnik „Čistoće“, čovjek koji pošteno zarađuje svoj hljeb, preživio je eksploziju jer je presa komunalnog kamiona aktivirala, ni manje ni više, nego „zolju“.
Neko je, čisteći garažu, šupu ili tavan, odlučio da je sasvim u redu vojno oružje baciti među kore od krompira i plastične flaše.
Ova dva slučaja podsjetila su na strašnu istinu. Oružje smo samo privremeno sklonili s očiju, gurnuli ga pod krevete, na tavan ili u kontejnere kada nam je počelo smetati.
Neshvatljiva je ova potreba da se u kući čuva smrtonosno gvožđe. Trideset i jedna godina nije bila dovoljna da shvatimo da oružje u kući ne štiti nikoga, već samo čeka dan kada će opaliti. I po pravilu, uvijek pogodi najnevinije.
Danas su to dječaci u porodičnoj kući i komunalni radnik na ulici. Sutra to može biti bilo ko od nas, jer nikada ne znamo šta komšija krije iza zida ili šta je neko bacio u kontejner.
Džaba apeli svih ovih godina. Bahatost i neodgovornost su jače od razuma. Jer, ako ovoliko godina od rata i dalje imamo potrebu da čuvamo oružje, onda je naš problem dijagnoza i hronični nedostatak svijesti o cijeni ljudskog života.
Kada ćemo shvatiti da je vrieme je da se konačno razoružamo. I u kućama i u glavama. Prije nego što nas sopstveni nemar digne u vazduh.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.