Izgubljenog integriteta, preglasanog morala i savršeno ispeglane vjernosti, spreman da svaki pad proglasi uzletom, svaki poraz trijumfom i svaku izdaju činom državničke mudrosti.
Zamišljen. Fokusiran. U licu pomalo rumen od unutrašnje borbe, poltron razmišlja kako da napiše rečenicu koja će da poništi odluke u koje se i sam, do juče, kleo, a istovremeno da pogazi zdrav razum i da ostavi prostora za nešto, kad šef za koji dan odluči da – nešto.
Na trenutke onda, opali sebi šamar, čisto da se uvjeri da još uvijek obraza ima. To je, vjerovatno, već ritual, a ovo osnova:
“Milorad Dodik nije prekršio ništa!”
Ovaj put se, samo, eto, pojavio pred “neustavnim” Tužilaštvom i Sudom BiH, koje, naučiće nas ubrzo, Republika Srpska, zapravo, i dalje ne priznaje, u Republici Srpskoj.
Ko razumije shvatiće, ko shvati, rasplakaće se.
Poltron zatim ustaje, šeta po sobi. Otvori prozor, ali vazduha nema. Krivi vrat ulijevo, pa udesno, pokušavajući da osmisli što bolju metaforu. I evo je, tu je:
„Dodik je u politici ono što je Njemačka u fudbalu!“
I onda, naravno, slijedi veliko finale:
„Dodik je pobjednik i pobijediće opet. Jer se bez Dodika ne može.“
I tu sam se, iskreno da vam kažem, baš iznervirala. Ali, to je sada najmanje važno.
Elem, kada jedan poltron otkuca to što je otkucao, onda ostaje da se pita da li je pogodio ton pokornosti. I tako iznova.
I koliko god oni misle da Dodiku čine uslugu i koliko god on, možda, misli da mu čine uslugu, vjerujem da i sam ponekad poželi da to nisu njegovi, nego poltroni nekog njegovog političkog neprijatelja.
Nekako mi baš “žao” Dodika.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.