Iz našeg ugla

Penzioneri i članarina

Penzioneri u Srpskoj ni do danas nisu „svarili“ povećanje članarine za 1 KM.

Penzioneri i članarina
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

Ko o čemu, oni o neprijatnom iznenađenju koje su doživjeli kad su vidjeli svoje julske čekova.

Naime, tek kad su dobili penzije, shvatili su (očigledno, ne i prihvatili) da je članarina za Udruženje penzionera Srpske sa 4 povećana na 5 KM. A da ih, prije toga, niko nije obavijestio, niti objasnio zašto je to urađeno…   

I danas, gdje god da se povede razgor o bilo kojem segmentu našeg penzionog sistema, penzioneri priču otvaraju povećanom članarinom.

Priznaju da im nije stalo za 1 KM, ma koliko da su penzionerski budžeti tanki – a jesu, i to kod velike većine. Krivo im je što im je njihovo udruženje zavuklo ruku u džep, bez ijedne jedine riječi najave, a kamoli traženja pismenog pristanka, kako se to, inače, radi.

Iz Fonda PIO su revolt penzionera pokušali da ublaže pričom da veća članarina automatski znači i više para u kasi  udruženja. Pa, kako je direktor ovog fonda poručio, najstariji sada mogu da računaju i na češće, odnosno veće jednokratne pomoći.

Iz Udruženja penzionera Srpske, svoje članstvo tješe pričom da će, između ostalog, ubuduće biti više para i u fondu za sahrane. Utješno, nema šta…

Uglavnom, sve se vrti oko priče „više para“, kao da je penzionerima stalo za tu jednu KM, koja im je skinuta sa penzije. A nije, čak ni onima koji preživljavaju od „minimalca“, a kamoli njihovim kolegama čije su mjesečne penzije kudikamo veće.

Penzionerima je najkrivlje to što je još jednom potvrđeno da ih, u ovom društvu, niko ni za šta ne pita. Čak ni kad je riječ o njihovim parama…

A kad ih ne zarezuju u njihovim udruženjima, kojima plaćaju članarinu, kako da se nadaju da će država, onako istinski i od srca, obratiti pažnju na penzionersku muku i potrebe.

Kako da se penzioneri nadaju da će, bar u narednim godinama, dobiti neko značajnije povećanje penzija i novčanu pomoć, bar jednom svake godine.

Kako, kad im „njihovi“ bez pitanja zavlače ruku u džep, bez da im, onako usput, kažu šta ih čeka.

Naravno da jedna marka nije mnogo, ali je, naravno, mnogo kad si živ, a niko te ni za šta ne benda.