Snovi

Ima u tom šumorenju stabala sa brda šum talasa iz uvala. Ja ga čujem, i dopuštam da me ponese do onih ljetnjih večeri i trenutaka koji su me ganuli ili uznemirili do te mjere da se svi drugi dani ogledaju u njima. U jednoj sličnoj noći, blagoj avgustovskoj, rodilo se moje djetešce, moja kći, zatim je kroz moj život prošla noć koja je odnijela ljubav, a ona je činila svijet mojih dječijih i mladalačkih dana.

Sjetila sam se onih velikih stogova sijena, mirisnih na cvijeće i žito, sa kojih smo, mi, djeca, posmatrali zalazak sunca, i isti ovakav vjetar, topal i šumovit, hranio nas snovima o blistavim danima i zanosio osjećanjem o beskrajnosti trajanja svega. I iz tih snova prenulo bi nas dozivanje majki i strina da uđemo u kuće. Dugo sam na mjesečini gledala tvoju siluetu kako odmiče. Mnogo je večeri proteklo u našim životima, i lijepih i gorkih, to moje selo je ostalo bez velikih stogova i žitnih krstova, a drago biće, koga povremeno viđam u snovima, svoj mladi život je ostavio u posavskim ravnicama. I kad me ovako noć ponese, ja znam ko mi je tad najbliži, i ko je i moje slutnje i zanose vidio bolje od mene. Pronađem film Snovi i gledam ga ponovo sa istim žarom, nasušnom potrebom kao što mi je potreban ovaj vjetar, zvijezde i radost djece sa igrališta.

Japanski režiser Akira Kurosava je u ovom filmu, nastalom 1990, kroz osam snolikih slika, dao lice: radoznalosti, čežnji, ratnoj traumi, destrukciji, radosti. I svaki put kada ga odgledam, posljednja slika me dirne u neke strune bića da mi zacakle oči i zadrhti glas. Koliko mu je duša morala biti dječja i blagodarna kada su ovakve slike izronile iz nje. Kurosava je jednom rekao da su mnoge epizode ovog filma nastale iz snova i uspomena iz njegovog djetinjstva i vode čovjeka kroz različite oblike odnosa prema prirodi: od narušavanja prirodne harmonije do nuklearne katastrofe, demonskog postojanja i završne slike u kojoj je moguće živjeti u skladu sa zakonima iznad pojedinačnog postojanja. Od osam snova, izdvojiću tri koji me dotiču milinom tihog tkanja i filmskog i poetskog.

Prvi san Sunce kroz kišu priča je o dječaku koji se usudio da posmatra nedopustivo, koje zalazi u domenkolektivnih zabrana zasnovanih na mitsko- simboličkoj osnovi. Majka ga upozorava da, kada pada kiša i sija sunce, u šumi se održava svadaba lisica koju niko ne smije da gleda. Uprkos upozorenju, dječak odlazi u šumu i posmatra svadbu i tako narušava poredak koji je dio kolektivne svijesti. Svadbena povorka otkriva posmatrača i sljedeća scena se zasniva na ideji da majka bude prenosilac poruke iz drugog, skrivenog svijeta. Poruka je surova i traži iskupljenje. Put iskupljenja je izvan prostora sigurnosti, bez saputnika. Sve scene prirode opčinjavaju ljepotom i umijećem režisera da prikaže intimnu suštinu realnosti uz pomoć kostima i maski iz japanske kulture. Posljednja scena u kojoj dječak ide kroz cvjetno polje ispod duge da traži mitska bića, spreman da se suoči sa kaznom ili opraštanjem, navodi na misao o tajanstvenim silama koje se upliću u sudbinu čovjeka.

Drugi Kurosavin san je o stablima breskvi koja su posječena. Dječak prati djevojčicu, koju samo on vidi, i ona ga odvodi do mjesta gdje je nekad bio breskvik, a sada su sva stabla uništena. Umjesto stabala stoje lutke iz tradicionalne japanske proslave Praznika djevojčica. Lutke, znajući da na djetetu nema krivice roditelja, počinju da prave pokrete i tako mu dočaravaju kakav je voćnjak bio u punom cvatu u proljeće. Ova scena ima elemente plesa, kostime, kao i u prethodnom snu, i na hiljade latica breskvinih koje raznosi vjetar, prekrivši dječje lice i prostor u kom se nalazi. Prizor u filmu je veličanstven u simbolici i idejnosti. Sa tugom sam se sjetila Čehovljevog Višnjika i kraja njegove drame gdje se čuje zvuk sjekire i stabla koje pada, te tako se rušio svijet djetinjstva i sposobnost prepoznavanja ljepote. Kurosava ostavlja jedno procvalo stablo kao izraz duboke samoće ili trajne nade.

Završni san u Snovima je Selo vodenica, i dolazi nakon strašnih slika uništenja prirode i degradiranja ljudske prirode do demonizma. U selo putnik dolazi prateći mirnu i bistru rijeka, zadivljen vodenicama na njoj , te slijedi djecu koja prelaze drvene mostiće i ostavljaju cvijeće na jedan kamen. Mladić zastaje pored starca koji mu jednostavnim riječima govori o životu u selu, vodi, bilju, drveću i smrti. Oprašta se od mladića i prilazi povorci koja, puteljkom uz rijeku, ispraća staricu u vječni san: igrom, pjesmom, cvjetovima. I njen život je pokretala ista sila koja svoj odraz ima u rijeci, vodenici, radosti igre. Taj Kurosavin mladi putnik odlazi oslobođen nevidljivog tereta, ostavljajući cvijet pored rijeke na kamen. A ja zatvaram laptop, i na svom balkonu, u avgustovskoj noći, osjećam u krajičku srca da mi se nešto tjeskobno dovodi u red.

Slavica Malić, profesorica u banjalučkoj Gimnaziji