Vlast na ekskurziji

Google eksplodira, kapaciteti puni, telefoni zvone. Magija? Ma jok. Samo još jedan dokaz da turizam kod nas ne vodi strategija, nego pojedinačni slučaj.

Dok se političari slikaju, obični ljudi su ti koji rade. Dok jedni obilaze prirodne bisere uz protokol i kamere, drugi godinama kopaju, grade, zovu novinare, guraju i krvare da bi to isto mjesto uopšte došlo na mapu. I kad konačno uspiju, pojavi se sistem. Ne da pomogne, nego da se slika pored tuđeg rada.

Janjske otoke nisu napravili ni ministarstvo, ni strategije, ni “razvojni planovi”. Napravila ih je upornost običnog naroda, jedne žene i nekoliko entuzijasta koji su shvatili da ili će sami ili neće nikako. Četrdeset i sedam intervjua. Strani mediji, Time Out lista. Sve to bez sistema.

A gdje je sistem? Tu je on naravno. Na platnom spisku, u  kancelarijama, u zatamnjenim i klimatizovanim službenim autima.

U predstavništvima koja, kako kaže struka, služe za promociju političara, ali ne i zemlje. Tu je i kad treba podijeliti tapšanje po ramenu: „Bravo kraljice!“. Kod nas je to vrhunac institucionalne podrške, moralna satisfakcija.

Najskuplje riječi u ovoj priči nisu turizam i razvoj, već znanje, jer znanje košta.

Kad platiš znanje, moraš priznati da ga nemaš. Zato je lakše zaposliti poslušnike nego stručnjake.

Lakše je održavati iluziju nego napraviti sistem. Lakše je doći na gotovo nego stvoriti nešto. Lakše je svake dvije godine zaokružiti po naređenju ime na glasačkom listiću i biti saučesnik u uništavanju svoje zemlje. Kako spavate?!

I tako godinama. Narod radi, sistem statira. Privatna inicijativa vuče, institucije koče. I svaki put kad se desi neki boom, vlast se ponaša kao da je upravo ona upalila svjetlo, a zapravo samo je ušla u već osvijetljenu sobu.

Janj je nažalost pravilo, a ne izuzetak. Imamo prirodu koju bi drugi pretvorili u industriju vrijednu milijarde evra, funti, dolara, maraka, čega god. Mi imamo prirodu koju čuvaju pojedinci, dok je institucije gledaju kao kulisu za protokolarne posjete.