O muškarcima često govorimo kroz njihove uloge. Oni su sinovi, očevi, supruzi, braća, partneri, ljudi od kojih se očekuje da budu oslonac, pronađu rješenje i izdrže onda kada je teško. Mnogo rjeđe pitamo kako su oni dok ispunjavaju sva ta očekivanja.
Kao porodični psihoterapeut, ali i kao majka sina, supruga i sestra, na pitanje mentalnog zdravlja muškaraca ne gledam samo profesionalno. Gledam ga i kroz odnose koji čine naš svakodnevni život. Znam koliko je važno kakve muškarce odgajamo, kakve partnere imamo i koliko često zaboravljamo da i muškarcima treba prostor u kojem ne moraju biti jaki.
U psihoterapijskom radu susrećem se sa muškarcima koji pomoć potraže tek kada dugotrajno potiskivanje emocija počne ozbiljno da utiče na njihove odnose, posao i svakodnevno funkcionisanje. Dolaze zbog anksioznosti, depresivnosti, gubitka, partnerskih problema ili osjećaja da više ne mogu sami. Nekada je povod kriza u porodici, a nekada podsticaj partnerke da potraže stručnu pomoć. Ono što često imaju zajedničko jeste da su dugo pokušavali sve riješiti sami.
Podaci potvrđuju da muškarci i dalje rjeđe koriste psihoterapiju. Prema istraživanju Britanskog udruženja za savjetovanje i psihoterapiju iz 2025. godine, 29 odsto muškaraca izjavilo je da je nekada koristilo usluge terapeuta, u poređenju sa 41 odsto žena. Ohrabruje, ipak, što je taj procenat kod muškaraca porastao u odnosu na 18 odsto iz 2010. godine.
Problem često počinje još u djetinjstvu. Dječacima se govori da ne plaču, da budu hrabri i da ne pokazuju strah. Tako odrastaju učeći kako da kontrolišu ono što pokazuju, ali ne nužno i kako da razumiju ono što osjećaju. Ljutnja postaje prihvatljivija od tuge, ćutanje od razgovora, a povlačenje način suočavanja sa onim za šta nemaju riječi.
Emocionalna patnja kod muškaraca ne mora se ispoljavati kroz suze i otvoreno traženje pomoći. Ponekad je prepoznajemo kroz razdražljivost, povlačenje iz porodičnog života, prekomjeran rad, nesanicu, zloupotrebu alkohola ili gubitak interesovanja za stvari koje su im nekada bile važne. Zato promjene u ponašanju bliskih ljudi ne bismo smjeli olako zanemarivati.
Posebno je važno kakve modele muškosti nudimo dječacima. Ne želim da moj sin odraste vjerujući da mora biti neustrašiv, da sve može sam i da je njegova vrijednost određena time koliko može izdržati. Želim da zna da može biti odgovoran i snažan, ali i nježan, ranjiv, nesiguran i spreman da zatraži pomoć.
U partnerskim odnosima često očekujemo emocionalnu bliskost, razgovor i razumijevanje, a istovremeno ne prepoznajemo koliko je nekim muškarcima teško da nauče upravo te vještine. Emocionalna dostupnost razvija se kroz iskustva, odnose i poruke koje dobijamo tokom odrastanja. Zato odgovornost nije samo na muškarcima. Porodica i društvo imaju važnu ulogu u stvaranju prostora u kojem se o osjećanjima može govoriti bez ismijavanja i osuđivanja.
Ovogodišnja tema Međunarodnog dana muškaraca, „Budućnost pripada svima“, podsjeća nas da mentalno zdravlje muškaraca nije samo njihovo individualno pitanje. Ono se tiče djece koja odrastaju uz njih, partnerki, roditelja, braće, sestara i cijelih porodica.
Možda je vrijeme da prestanemo pitati muškarce koliko mogu izdržati i počnemo ih pitati kako su. Da ih ne čekamo tek kada nastupi kriza. Da njihovo ćutanje ne tumačimo uvijek kao snagu i da ne pretpostavljamo da im pomoć nije potrebna samo zato što je ne traže.
Ne trebaju nam muškarci koji nikada ne plaču, ne posustaju i sve mogu sami. Trebaju nam emocionalno zreli muškarci koji poznaju sebe, razumiju svoje emocije, umiju da grade bliske odnose i znaju da potraže podršku. To nije manje muževno. To je važan dio mentalnog zdravlja.
Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.