Priznaje da se nikada u životu nije planirao baviti ugostiteljstvom, iako je većinu svog vremena još od tinejdžerskih dana provodio po ugostiteljskim objektima gdje se uvijek dobro jelo i pilo, a vrhunska usluga, kako on, kaže, uvijek je bila prepoznata i jako cijenjena.
– Te neke prve manire u “kafani” sam savladao još kao mali, slušajući, a i posmatrajući svoje roditelje i njihove prijatelje koji su se često sastajali i kvalitetno družili. Po završetku srednje škole generalno nisam znao šta želim u životu, sve do momenta kada sam saznao da u Banjaluci postoje studije “Vinarstva i vinogradarstva” u sklopu Biljne proizvodnje na Poljoprivrednom fakultetu. Nisam baš bio siguran da li želim svoje vrijeme da provedem u vinogradu, ali sam zasigurno znao da želim da učim o vinu i drugim alkoholnim napicima – ističe Slavnić za Srpskainfo.
Prvi ugovor
Za vrijeme studiranja odlazio je dva puta u Ameriku na studentske programe i vrlo brzo se zaljubio u putovanja i u otkrivanje novih kultura, ljudi, religija i novih selekcija hrane i pića.
– Nisam imao mnogo solucija u svom gradu i državi, a želio sam da živim i da ne venem. Najjednostavniji izlaz iz države je bio rad na prekookeanskim brodovima. Na jednom od seminara za rad u cruise industriji sam prvi put čuo za riječ somelijer. Kada sam shvatio o čemu se tu radi, shvatio sam da je u stvari to ono čime sam se želio baviti ili je bar bilo najsličnije tome. Odmah po završetku seminara krenuo sam u istraživanje interneta u cilju da vidim kako bih mogao da dobijem taj sertifikat – rekao je Slavnić.
U zavisnosti od pozicije do pozicije na brodu, Andrej priča da zahtjevnost i odgovornosti veoma variraju. Vrlo dobro pamti svoj prvi ugovor i bezbrižnost koju je imao odlazeći na posao svakodnevno.
– Jedina obaveza je bila da omogućim gostu da se osjeća kao moj gost, onako kako ja želim da se osjećam kao gost. To što ja nosim svojim iskustvom iz moje Banjaluke i mojih Čaira je vrlo brzo prepoznato. Sa promovisanjem i dolaženjem na više pozicije, situacija se drastično mijenja i zahtjevnost posla je jako velika. Danas na poziciji Bar menadžera radim direktno i indirektno kao supervizor za više od stotinu ljudi, zadužen sam za sav Beverage service u 10 barova i 5 restorana. U sklopu posla je takođe dnevna edukacija i treninzi za cijeli F&B department, organizacija svih dešavanja na brodu, kreiranje koktela i različitih tasinga, komunikacija sa gostima i “ispravljanje njihovih krivih Drina” – priča Slavnić.
Ima tu sreću, kaže on, da nosi uspomene sa raznih destinacija širom svijeta. On je i prije početka rada na brodovima uspio da obiđe već dio kontinentalne Evrope i Sjeverne Amerike, a kada je počeo da radi u cruise industriji otkrio je mnoge horizonte.
“Ili smo najbolji ili zabušavamo”
Dok je razgovarao sa nama o svom životu i poslu, četvrti put je išao na put oko svijeta i nalazio se na pola puta između Cabo San Lukasa u Meksiku i Havaja. Svaki kontinent na kome je bio impresionirao ga je na svoj način. Ističe da su i kulture u pojedinim zemljama slične kao i naše ali da se i u mnogo čemu razlikuju.
– Imao sam priliku da obiđem sve kontinente, ne znam koliko puta… Bio sam na Arktiku i Antarktiku, prolazio mnoge poznate svjetske kanale, zalive i posjećivao lokacije koje možda 1% svjetskog stanovništva uspije da vidi za vrijeme svog života. Od svega što sam vidio, shvatio sam koliko je svijet u stvari sličan i mali, a da predrasude, mržnja, osuđivanje i nerazumijevanje drugih i drugačijih će biti stvar koja će uvijek pratiti one dušom siromašne koji ne vide dalje od ruba svog balkona – priča Andrej za Srpskainfo.
Putujući svijetom, Andrej ističe da je naučio da voli još više ovaj naš “komad korumpirane zemlje” i sve one lijepe strane što nas krase kao narod i državu, koja se, prema njegovom mišljenju, trudi da nas sve otjera da radimo negdje drugo.
– Mogu slobodno da kažem da se naš narod sve više i više odlučuje za rad u kruz industriji. Ja generalno imam jako puno kolega sa naših prostora na brodu iz svih dijelova naše države. Mi smo tu familija jedni drugima. Ali iskreno rečeno, što se tiče naših ljudi na brodu – ili smo najbolji u svom poslu ili zabušavamo gdje god stignemo. Nešto slično kao i kod kuće. U zadnjih nekoliko godina jave mi se često mladi ljudi po preporuci roditelja, prijatelja ili poznanika, da se raspitaju kako, šta, gdje… i zaista uvijek izađem u susret maksimalno i svaki put kažem sam sebi: “Oh, bože da je meni sve neko ovako nacrtao kada sam ja krenuo u ove vode, gdje bi mi kraj bio” – kaže Slavnić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu