Sudbine

"DOK SAM ŽIVA BIĆE I ONA" Pismo majke ubijene djevojčice u Ribnikaru tjera suze na oči

Sofija Negić, jedna je od devetoro ubijene dece u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar", a povodom njenog rođendana oglasila se i njena mama Milanka koja je napisala potresnu priču o svojoj ubijenoj kćerki koja ih je prerano napustila.

Sofija Negić
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Njenu potresnu priču prenosimo u cjelosti:

– Ovo je uslikano 1. maja ove godine, na Adi… Tu majicu i taj duks je imala i 3. maja, obožavala ga je, iako se raspadao, to je neki Slobin stari duks, iskrzani rukavi, katastrofa, nosila ga je stalno i ja sam je razumjela, jer sam obožavala pocijepane stare stvari u tim godinama, ali sam je jedva ubijedila da ga ne obuče kad je išla u Njemačku kod drugarice u aprilu ove godine…

Rekla sam joj da ne dolazi u obzir, ionako ide sama, sa aerodromskom pratnjom, rekla sam joj da će je vratiti sa aerodroma, pa smo se smijale… Razumjela je šta sam htjela da joj kažem, pa ga ipak nije obukla tom prilikom. Nikad nije mnogo marila za garderobu, markirane stvari je nisu zanimale u životu, bitno joj je samo bilo da izražava ono što ona želi, odnosno da se vidi da je „muzički obrazovana“, kako bi ona to rekla.

“Činila se nestvarnom za ovaj svijet”

Ja sama ne znam o čemu pisati, odakle početi, i kad bih počela, ne želim da se završi… Otkako se rodila, činila mi se tako nestvarnom za ovaj svijet, jednostavno je bila nešto najdivnije i najsrećnije što sam upoznala/vidjela u životu. Samo gledati je, meni je stvaralo osjećaj da mi se srce pumpa kao balon i samo što ne pukne od ljepote koja preplavljuje.

Imala je tu neku blagost u duši, talenat da učini da svima oko nje bude lijepo, nikoga nikad nije uvrijedila, čak i kad bi nju neko povrijedio, nije to doživljavala lično, i brzo bi praštala… nikada se ni na koga nije naljutila… osim na svoju kovrdžavu kosu.

Voljela je muziku i voljela je da crta. To je uvijek bilo sa njom… Muziku je slušala od jutra do mraka, slušalice su sve vrijeme oko vrata, i svaki dan je umjela da pravi svašta od svačega i ni od čega, zato je uvijek kod nje bio haos u sobi… Pažljiva i brižna, sa svakog putovanja bi donosila sitne poklone za brata, mamu, tatu, babu, djeda, ujku, prijatelje, htjela je da sve radi sama, ali je znala da sam uvijek tu, i ako nešto „zapne“ da može uvijek da mi se obrati… Tako je i bilo.

Koncerte nismo ni spomenuli… a živjela je za to… samo bi mi slala datume i koncerte, tako je poslala i za Ramštajn 12. jula ove godine u Budimpesti, pa sam joj rekla da ne možemo ići jer neće biti tu, da će biti na moru. Onda sam ja ipak otišla, ona nije doživjela, išla sam sa mamom i tatom Mare Anđelković, takođe ubijene 3. maja. Išli smo sa Sofijom i Marom, sa njima i za njih.

“Dok sam živa, biće i ona”

Teško mi je da pričam o tome šta mi je značila, jer mi i dalje znači, moje srce kuca za nas dvije, i dok sam ja živa, biće i ona. Imam utisak da nikada neću prihvatiti ovo što se desilo, niti uistinu povjerovati da se to zaista i desilo. Iako se svakodnevno podsjetim, nekoliko puta. Samo je teško, mnogo je teško…

Uživala je u prijateljstvima koja je izgradila, počev od vrtića… Još kao mala, puno vremena je provodila sa prijateljima, vrlo rano smo praktikovali noćenja, umjelo je i po 6-7 drugarica da spava kod nje u isto vrijeme. Jer, prijateljstvo je čarolija. Tako je pričala još otkako je bila mala i zaljubljenik u Moj mali poni, i taj odnos se vremenom samo razvijao. Cijenila je odanost i bila je odana do kraja. Prema meni je bila dosta otvorena, povjeravala mi je svoje tajne, razgovarale smo o njenim simpatijama, odnosima sa drugima, ali mi nikada ne bi ispričala nešto što je njoj povjereno. Ako bih je i upitala nešto, kako bih mogla da uporedim, povučem neke paralele, ona bi promijenila temu. Čuvala je dijete u sebi, ali je imala i tu neku zrelost, pa tako, kada bi razgovarala sa odraslim osobama, vrlo brzo bi od samog pozdrava nastao razgovor, prava konverzacija, jer je sa toliko poštovanja pristupala svakoj osobi. Tako su je i svi naši prijatelji mnogo zavoljeli, i razvili neki svoj, prijateljski odnos sa njom, nezavisno od toga što smo joj mi porodica.

djevojčica koja je ubijena u beogradskoj školi u masovoj pucnjavi
FOTO: SNEŽANA KRSTIĆ / RINGIER

Nije još spoznala ljubav prema književnosti u punoj snazi, bilo je samo par knjiga koje je baš voljela. Literarno joj sastavi nisu bili nešto, sama je uvijek tako govorila, pa nije voljela da ih piše, ali joj je misao uvijek bila čista i jasna.

U svemu je bila autentična, i svoja.

Nije voljela da uči predmete tipa istorija/geografija/biologija, ali je našla svoj način i ritam da je ni to ne opterećuje previše… osim, možda, geografije… Nastavnika je voljela, jer je bio u njenom „fazonu“, ali predmet nikako.

“Rekli bi da najviše vole da igraju sa njom”

Prirodne nauke su joj išle neviđeno lako, nikada nije vježbala, sve je brzo i sama razumjela, ako joj nešto baš ne bi bilo jasno, pitala bi me, ja bih vidjela na primeru zadatka šta joj se nije lijepo „složilo“, pa bih joj to razjasnila za 40 sekundi. Toliko je vježbala za kontrolne/pismene iz matematike, fizike, hemije… Jedino što je zimus vježbala malo više, to je bilo za takmičenje iz fizike, jer joj se dopalo jako, gotovo fantastično brzo je razumjela i povezivala, a ja sam uživala posmatrajući kako taj njen mozak radi…Vježbale smo zajedno, nije išla na pripreme, nije ni znala da su organizovane, pa je ipak prošla najbolje na opštinskom takmičenju u svojoj školi, nastavnica fizike se iznenadila i pitala nas odakle se ona stvorila. Bila je oduševljena i napravile su plan kako će se spremati za republičko takmičenje u osmom razredu. Sofiji se to jako dopalo, još kad je čula da se dobijaju dodatni poeni, rekla mi je, super, pa onda me baš briga, mogu da imam i 2 iz geografije.

Jer je bila sigurna da će uzeti neku nagradu, toliko je zavoljela fiziku i uživala da radi zadatke, kao da je igrica… A i da nije, dopalo mi se što je našla svoj način, jer nisam željela da se nervira zbog ocijena.

Voljela je i da igra igrice, i bila je odlična, pravila je super svijetove u Majnkraftu, tako se i združila sa dječacima kad je bila korona, i svi su je stalno zvali da igra sa njima, jer je bila i pravi timski igrač. Igrala je i sa svojim tatom i njegovim prijateljima, i oni su stalno govorili Slobi da pozove Sofiju u igru i govorili kako ona jedina kapira suštinu i kako je jedini pravi timski igrač, a ima fantastične ideje i super se snalazi. Čak bi rekli da najviše vole da igraju sa njom.

Pročitajte još

Obožavala je i društvene igre, igrale smo ih mnogo, po gotovo fer pravilima još otkako je bila jako mala, da bi naučila i da gubi i da poštuje drugog. Već sa 7-8 godina bi umjela da nas potpuno pošteno pobjeđuje. I onda bi bila tako ponosna. Od igara smo krenule sa Reciklažom, zatim igra Lavirint, Memorija, Mia i ja, Šejp ap, karte tipa Uno, jedna blesava igra kartama zvana Stres, koju smo nas dvije posebno obožavale (volio je i ujko, ali nije mogao nikako Sofiju da pobijedi), a u posljednjih 3-4 godine Katan je dominirao.

Sve ju je nekako zanimalo i bilo je lako uživati u vremenu provodenom sa njom, koje je bilo najdragocenije vrijeme u mom životu. Jednostavno, kad se ona pojavi, oplemeni cijeli prostor i sve ljude koji se tu nalaze.

Suština roditeljstva je u razumijevanju djeteta

Voljela je mnooogoo da jede, uživala je u svakom obroku, uvijek joj je to bilo više od prehranjivanja. Kao mala je jela 7 puta dnevno, od čega obavezno 2 ručka, i to obavezno kuvana, voljela je sve ono što djeca baš i ne vole, mahune, grašak, pasulj, sočivo, gulaš, paprikaš, bukvalno sve osim morskih plodova i sušija, to jedino nije bila opcija. Voljela je i džank da se razumijemo, ali je u martu ove godine riješila da se zdravo hrani, našla jelovnik i pridržavala se istog sa takvom snagom volje koju nema niko ni od odraslih ljudi koje poznajem. Išla je na treninge kod ličnog trenera 3 puta nedjeljno, prije podne ili uveče, sama prevozom do Sajma, pa uzme obrok, navije sat da ustane, odradi školu, sve sama i sve gotovo savršeno. Išla je i dva puta nedjeljno na tenis, u Omladinski teniski klub, pa ako je popodne u školi te nedjelje, onda ponese reket sa sobom u školu, i ode sa drugarima autobusom pravo na trening poslije škole, da se ja ne „mučim“ da je vozim, tako bi rekla…

Omlet sa špinatom i pečena paprika. Sama spremila. Obožavala.

Ova slika je sa ovogodišnjeg skijanja. Tata nije išao ove godine zbog problema sa kičmom, pa je išla sa mnom, malim bratom i bakom. Imala je odličnu tehniku, već godinama nisam mogla da joj pariram, ali bi ona pristajala na lakše staze da bismo to malo vremena skijale zajedno. Ujutru je sama ustajala, spremila doručak, spakovala užinu za stazu, i odšetala se kilometar do gondole, kako bi mogla da se ukrca čim staze prorade. I skijala bi do samog zatvaranja. Uveče, iako umorna, spustila se sa mnom do Juniora da mi pravi društvo, dok je njen mali brat u igraonici. Ponijela je svoje LOTR karte, igrale smo malo Stres.

Mislim da je suština roditeljstva u razumijevanju djeteta i njegovih briga, problema, bez obzira kako nam banalno izgledali. Djetetu je svaki njegov problem veliki i strašan, i ne pomaže da im kažemo samo da su to gluposti, nego da ih saslušamo, probamo da razumijemo, ispričamo nešto iz svog ličnog iskustva u tim ili sličnim situacijama i ponudimo izlaz, rješenje, ili makar obećanje da će se to nešto promijeniti, ili da će neke brige proći… Na tom nekom planu, njima treba prijatelj, a ne samo pravila.

Djeci treba pružiti ruku prijateljstva, razumijevanja, podrške na emocionalnom i svakom drugom planu. Naravno da pravila treba da postoje i da treba djecu i da vaspitavamo i naučimo mnogo čemu. Ali opet mislim da su ljubav, razumijevanje i podrška ključ svega.

Tata sa velikim T

Pismo Sofiji napisao je i njen otac Slobodan.

Prenosimo vam u cijelosti njegove riječi:

Sofijin i moj odnos je bio dubok i zasnovan na tome da sam se uvijek trudio da je vaspitavam snagom dobrog primjera. Nisam baš uvijek uspijevao, ali većinom jesam. Ako bih ja pravio krompir paprikaš za nas, nisam nikada tražio da mi ona pomaže, već bih to uzeo sa zadovoljstvom da uradim sâm. Poslije nekoliko puta, Sofija bi sama došla i pitala da li i ona može da pomogne. Tako smo prirodno razvili naviku da zajedno učestvujemo u, na primjer, pripremanju krompir paprikaša. Tako je bilo i za mnoge druge stvari. Nikada je nisam cimao da mi pomaže tako što pere sudove za sobom. Uvijek bih ja to uzeo da uradim, i nije mi bilo teško. Kada sam se vratio sa prve i sa druge operacije kičme (5. avgust 2022. i 5. oktobar 2022.) ona me je sačekala u našem stanu na Ceraku, a svi sudovi u kući bili bi oprani i naređani na jednu veliku gomilu na sred kuhinjskog stola, kao što sam i ja radio. Bila je sa mnom u mojim najtežim trenucima života i sve to zrelo podnijela i pomagala mi da ustanem sa patosa kad bih u 6. ujutro pao dok sam kretao ka wc-u.

“Onoliko koliko je naša ljubav duboka, toliko je moja tuga velika”

Naše glavno uživanje je bio odlazak na skijanje, tu smo bili nevjerovatan tandem. Kretali bi rano iz Beograda, još isti dan u 13h bili na stazi, (Sofija je imala sertifikat naprednog nivoa skijanja, i osvojila je na trci zadovoljstva, koja se organizuje svake godine sa svim učesnicima škole skijanja, srebro, 0.5 sekundi sporija od djevojke koja trenira skijanje 11 godina).

Po povratku u hotel igrali bi stoni tenis, ili Majnkraft, ili jednostavno slušali muziku, ili čak programirali u programu koji služi za učenje programiranja SNAP. Jednom smo uz pomoć našeg iskusnog prijatelja programera uspjeli da isprogramiramo program koji se zove pravilni mnogougao – unesete dužinu stranice i broj uglova i program vam iscrta takav pravilni mnogougao. Poslije je u tom istom programu radila u školi i, naravno, to joj je bilo uživanje. Nema mjesta u jednom mail-u da vam prenesem cijeli naš zajednički život, ali reći ću vam samo još toliko da se ne kajem što nisam provodio više vremena sa njom, jer jesam. Ne kajem se što sam vikao, jer nisam, dobro jesam ponekad.

Ne kajem se što joj nisam poklonio više ljubavi jer jesam, volio sam je toliko duboko i iskreno i ona je to znala. Pomenuo sam vam da je otac formalno zvanje, a da se titula tate stiče. E pa za nju, ja sam bio tata sa velikim T. Onoliko koliko je naša ljubav duboka, toliko je moja tuga velika. Izgubio sam kćerku, prijatelja, najboljeg ortaka za skijanje, najpametnije i najbolje stvorenje koje sam ikada upoznao.

Sve te lkepote odnosa dolaze, prije svega, od ljubavi između mene i Milanke i sposobnosti da prevaziđemo razne teškoće i izazove u međuljudskom odnosu. Milanka ostaje nešto sveto u mom životu i samo njeno postojanje me uvijek podsjeća na Sofiju, u njoj vidim Sofijinu pamet, dobrotu, odanost, možda moju upornost, hrabrost. Sa odlaskom Sofije, mnogo toga što je ona sama stvarala od materijala koji smo mi nudili, izgubljeno je zauvijek.

Iskreno vaš Slobodan, piše Blic.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu