Porodici je određena isplata 60.000 maraka, dok je dio presude o mjesečnoj renti za djecu pokojnika vraćen na novo odlučivanje.
Na kraju ove priče ne ostaje samo presuda. Ostaje gorak osjećaj da je pravda ponovo stigla na rate, parcijalno, sporo i nedovoljno za one koji su izgubili najviše.
Potvrđeno je ono što je od početka bilo jasno. Radnik je radio nezaštićen, na mjestu na kojem nije smio biti i to ga je koštalo života. Dakle, nije bila nesreća bez uzroka. Nije bio „splet okolnosti“. Bio je sistem i nemar.
A opet, i pored toga, porodica i dalje mora da dokazuje, da čeka, da se vraća na sud. Kao da nije dovoljno što su izgubili oca i supruga, nego moraju iznova prolaziti kroz sve, kao da pravda nije nešto što pripada, već nešto što se mora iznuditi.
I tu dolazimo do suštine.
U ovoj zemlji radnik često vrijedi najmanje dok je živ. Njegova plata je minimalna, njegova sigurnost upitna, a njegova prava rastegljiva.
Tek kada ga više nema, počinje da dobija “vrijednost” kroz presude, naknade i sudske procjene života koji se više ne može vratiti.
Ali ni tada nije kraj. Tada počinje nova borba. Sa papirom, rokovima i sa žalbama. Sa sistemom koji kao da testira koliko još snage ima porodica koja je već slomljena.
I zato ova priča nije samo o jednom čovjeku. Ovo je priča o svakom radniku koji svakog jutra ide na posao i ne zna da li će se vratiti. O svakoj porodici koja vjeruje da će sistem stati iza njih ako se najgore desi.
A istina je surova, sistem najčešće stiže tek poslije tragedije.
I možda je upravo to najveći poraz, jer pravda koja dolazi tek kada čovjeka više nema, nije pravda. To je samo priznanje da smo zakasnili.
Pravosnažna odluka, porodici Vidović 60.000 maraka, o mjesečnoj RENTI DJECI ponovo će se odlučivati
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.