Vijest je kratko odjeknula portalima, a onda će po onom ustaljenom obrascu polako nestati iz fokusa javnosti. Ostaće porodica bez supruga i oca.. Ostaće kolege koje će se već sutra vratiti na isto ili slično gradilište. A ostaće i pitanje koje uporno, ali uporno izbjegavamo: Da li su naši radnici na građevini uopšte bezbjedni?
Građevinarstvo je godinama među najrizičnijim poslovima. Padovi sa visine, rad bez adekvatne zaštitne opreme, loše postavljene skele, nedostatak sigurnosnih pojaseva.. Sve su to rizici koji nisu nepoznati. Nisu ni nepredvidivi. Naprotiv, to su opasnosti koje su jasno definisane pravilnicima, zakonima i standardima zaštite na radu.
E sad, ako su rizici poznati, a mjere propisane, zašto se tragedije i dalje dešavaju?
Da li je u pitanju nemar ili slaba kontrola?
Nažalost, investitori i izvođači, u trci za rokovima i profitom, nerijetko biraju da štede baš tamo gdje ne bi smjeli. Na ljudskim životima.
Radnici su najčešće najslabija karika u tom lancu. Mnogi rade na određeno vrijeme, bez stabilnih ugovora, ponekad i bez pune prijave. U takvim okolnostima, koliko njih će odbiti da se popne na nesigurnu skelu? Koliko njih će reći „ne“ ako nema sigurnosni pojas? Koliko njih će prijaviti nepravilnosti, znajući da lako mogu ostati bez posla?
Nakon svake nesreće, slijedi isti scenarij. Policija obavi uviđaj, tužilaštvo pokrene istragu, inspekcija izađe na teren. Javnost dobije šturo saopštenje. A onda se u većini slučajeva, sve razvlači mjesecima ili godinama. Rijetko dođe i do epiloga.
Banjaluka, kao i drugi gradovi, posljednjih godina intenzivno se gradi. Novi stambeni i poslovni objekti niču na svakom koraku.
Ali niti jedna zgrada, ma koliko god luksuzna bila, ne vrijedi ljudskog života.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.