Bosna i Hercegovina je sastavljena od dva entiteta i tri naroda čiji se stavovi, po ustavnoj definiciji, moraju uvažavati prilikom donošenja odluka.
Karma je čudo! Ako ne vjerujete, pitajte Bakira Izetbegovića, Denisa Bećirovića ili pak napravite anketu među Bošnjacima u „većem entitetu“.
Ruski pisac Zahar Prilepin nije uspio da uđe u BiH, ali je zato (da ni sam toga nije svjestan) uspio da razotkrije sve slabosti političko-obavještajnog sistema u ovoj državi.
Ne daj bože da nas strefi kakva veća poplava, suša ili druga katastrofa, pa da neko odozgo mora da nam pomaže i spasava nas propasti.
Sila i nepravda caruju Republikom Srpskom. U carstvu sile i nepravde na „nezgodnu“ riječ se, logično, odgovara metalnom šipkom po glavi glasnika. Novinarima, ali ne samo novinarima, nego svima koji glasno govore i jasno pišu da je car go, iscrtana je meta na čelu.
U civilizovanom svijetu, kako lijepo reče jedan ovdašnji advokat, ljudi jedino vjeruju policiji i sudovima.
Greška Zahara Prilepina je što je u BiH pokušao da uđe legalno, preko graničnog prelaza.
Dan za danom, šokiraju nas i rastužuju vijesti o još jednoj saobraćajnoj nesreći, o još jednoj pogibiji na putevima, o teškim povredama vozača i suvozača, uključujući djecu. Stavljamo tužne emotikone na društvenim mrežama i pitamo se zašto ima toliko udesa kad imamo i više kamera, i više radara, i više patrola na ulicama. A bilo bi korisno, možda, i da svako pogleda prvo sebe.
Bosna je od rata do sada preživjela 13 kampanja za redovne izbore, plus nekoliko za vanredne, ali izgleda da ni jedna neće iza sebe ostaviti toliko fekalija kao ova za opšte oktobarske.
Kao i prije nekoliko vijekova, budućnost BiH i većeg dijela Zapadnog Balkana zavisi od onog što se dešava u Stambolu.
Dragi ministri, političari, predsjednici i ostali… je l’ vam žao majke koja cijelu noć razmišlja šta će djeca ujutro da jedu? Je l’ znate da postoje roditelji koji obole od teškog života, dok narod komentariše „što je toliko rađala“? Da li je moguće da nema posla za oca sedmoro djece i da su majke krive jer „toliko rađaju“?
Koliko god su u početku izgledali kao „bezazlen problem“, migranti iz raznih bliskoistočnih zemalja svakim danom nesvjesno prave sve veći politički haos u Bosni i Hercegovini.
Znate onu priču o ambicioznom mladiću, koji se zaposlio u političkoj stranci – kao prevodilac. Kad su naivne komšije pitale njegove roditelje, kako može biti prevodilac, kad ne zna nijedan strani jezik, odgovorili su im: „Šta će mu engleski, on prevodi žedne preko vode, na srpskom“.
Koga još u ovoj državi interesuje koliko košta barel sirove nafte na svetskoj berzi? Nikog!
Ne možete nazvati politizacijom i cinizmom nešto za šta su glasali poslanici svih srpskih partija u Narodnoj skupštini Republike Srpske, pa marak to bilo i odbacivanje Izvještaja Komisije za Srebrenicu. To nisu samo „Dodikovi poslanici“, kako neki vole da kažu, već ljudi izabrani od građana Srpske ispred DNS, SP, SDS, PDP, NDP i ostalih stranaka.
U Bosni i Hercegovini je nezaposleno skoro pola miliona ljudi. O tome se svakodnevno priča, traže se rješenja, postavljaju pitanja i daju obećanja, ali šta je sa zaposlenim ljudima i njihovim pravima? Imaju li oni ikakva prava osim da ćute i budu srećni što uopšte primaju platu?
Ako pod Bosnom i Hercegovinom podrazumijevate to da nakon izbora svako preuzme svoj mandat i platu, potroši četiri godine u stvaranju što goreg života naroda, a što boljeg položaja vladajuće kaste, njihovih biznismena i bankara – onda BiH ima svijetlu budućnost.
Najprije ih je u proljeće zadesio mraz, pa nisu uopšte vjerovali da će od njihovih krušaka, jabuka i šljiva ostati išta…
Kada treba opaliti po Republici Srpskoj i Srbima, Herceg – Bosni i Hrvatima, u Sarajevu ne postoji podjela na vlast i opoziciju, na ljevicu, desnicu ni centar.