Socijaldemokrata Denis Bećirović, kome bi na radikalnim stavovima i izjavama mogli da pozavide čak i najpoznatiji bošnjački ultranacionalisti, ni kriv ni dužan postao je glavni favorit za novog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.
Ima onaj stari vic u kojem unuk pita baku, šta je bilo prije: koka ili jaje? A baka odgovara: prije je, sinko, bilo svega. Naoko benigan, dječji vic, slikovito govori o tome kakav život živimo i o čemu razmišljamo. Otkud toliko (jugo)nostalgije, ne samo među bakama, kojima je, logično, bolje bilo sve što ih podsjeća na mladost, nego i među ljudima u punoj snazi, koji jedva pamte predratno vrijeme? Otuda što je, zaista, prije 30, 40 ili 50 godina bilo bolje.
Od usta odvajaju da bi što više uložili u njive i voćnjake, crnče od jutra do sutra da bi proširili i unaprijedili proizvodnju, ali im je sve to često – džaba.
Gotovo dvije protekle godine ambasadori zapadnih zemalja i SAD u Bosni i Hercegovini, kao i predstavnici Međunarodnog monetarnog fonda su imali konstantne javne i tajne sastanke sa našim političarima, tražeći od njih da povećaju akcize na naftne derivate.
Dok medicinske sestre i ljekari muku muče sa malim primanjima, teškim uslovima rada i odlaskom kolega u bijeli svijet – zbog čega oni koji ostaju moraju da zapnu i duže i više – njihove sindikalne vođe koplja su ukrstili zbog – reprezentativnosti.
Šta je za nas 97 miliona maraka od dodatnih akciza za gorivo? Očigledno sitna lova, s obzirom na to kako se naši političari odnose prema njima. Po filozofiji, „neka ih, ne jedu hljeba“, ostavljaju ih da leže na podračunu UIO već tri mjeseca, umjesto da ih usmjere preduzećima za puteve i autoputeve. Kao da nijedan put u cijeloj BiH ne treba ni popraviti, a kamoli graditi. Ali kad se voziš u skupocjenim limuzinama, vjerovatno, rupe na putevima i ne osjetiš. A ako i osjetiš, ne zaboli te duša za autom, jer nisi ga iz svog džepa ni platio, pa neka se i haba. Biće drugo.
Srbi i Hrvati treba zvanično da zahvale Bakiru Izetbegoviću na performansu u sarajevskoj „Zetri“ jer je, nošen emocijama, a pred očima cijelog svijeta, konačno odbacio maske evropskog političara i deklarisao se kao neoosmanlija, sa kojim Brisel nema šta da traži.
Ako jedan problem ne počnete da rješavate na vrijeme i stalno ga prolongirate, biće sve teže naći rješenje. To se upravo dešava sa gotovo svim našim javnim preduzećima. Kada su stručna javnost i zdrav razum prije pet-šest godina upozoravali da javna preduzeća ne smiju da budu fabrike za stranačka (predizborna) zapošljavanja, političari i menadžmenti tih preduzeća imali su preča posla od toga što će kad – tad morati da prave dublje rezove.
Nevoljnici iz Sirije koji su zaglavili u tamnom vilajetu sigurno nisu ni sanjali da će njihova izbjeglička muka za dlaku izazvati oružani sukob između policijaca (ne)ugašene Herceg-Bosne i centralne vlasti u Sarajevu.
Dugo očekivani sofijski samit na najvišem nivou je okončan, a zemlje Zapadnog Balkana poslije njega ostale su na istoj vjetrometini na kojoj su bile i prije nego su se lideri uputili put bugarske prestonice.
Bolesno dijete, kome život zavisi od novca, od mnogo, mnogo novca, koje roditelji ne bi mogli skupiti ni kad bi prodali kuću i podigli stotinu kredita…
U zemlji čije putne službe u decembru iznenadi snijeg, sasvim je očekivano da njene bezbjednosne agencije u maju šokiraju migranti, iako se znalo da će krenuti ka nama.
Međunarodna zajednica šapu je stavila i na obrazovni sistem Srpske, vukući ga ka jednom unitarnom okviru na nivou BiH, a sve pod krinkom da će biti bolje našoj djeci.
Tužilaštvo BiH raspolaže milionskim budžetom, ali nemaju 38 hiljada maraka za plaćanje vještačenja i konačno rješavanje istrage o avionskoj nesreći koja se dogodila u Banjaluci u maju 2012. godine u kojoj su poginula petorica članova Padobranskog kluba Banjaluka.
Malo nam je predizbornih skupova naših političara, pa nam još treba i Erdoganov.
Samo politički idiot može iz političkog mulja BiH da ode na raport Angeli Merkel, da se tamo ništa ne dogovori, a onda izjavi: „Ostavili smo korektnu sliku u Berlinu“. Upravo to smo čuli od jednog od članova Predsjedništva BiH nakon sastaka sa njemačkom kancelarkom.
Zašto niko na Univerzitetu u Banjaluci ne može dati otkaz radniku optuženom za seksualno uznemiravanje studentkinja, namještanje ispita i nuđenja mita da se sve zataška? Šta radi rektor, profesori, gdje su sada predstavnici studenata i da li je ikom u interesu očuvati ugled i dostojavstvo ove visokoškolse ustanove?
Ako ništa drugo, bjelosvetskim neonacistima i revizionistima istorije trebalo bi odati priznanje na dosljednosti.
Borislav je porodičan čovjek koji svaki dan ide na posao, hrani i školuje troje djece, vraća kredi koji je prije 10 godina digao za kuću i iz mjeseca u mjesec računa kako to platiti. On i supruga plaćaju djeci fakultet, školu, jedva skrpe novac za registraciju auta, a o putovanjima ni ne razmišljaju.
Političari u BiH, tačnije oni u Federaciji po ko zna koji put kleče i mole za pomoć stranaca. Višemjesečne sedeljke uglavnom po rezidencijama stranih ambasadora nisu urodile plodom, pa će se za pomoć oko izmjena Izbornog zakona BiH posegnuti izvan granica BiH.