San o nezavisnoj Republici Srpskoj niko ne može da zabrani, ali sanjati i maštati nije isto što i raditi na tome, a još manje je u vezi sa realnošću takve ideje.
Dok ljudi na svakom čošku pričaju o odlasku, masovno upisuju kurseve njemačkog jezika, školu za njegovatelje, idu da rade na crno, strepe na granicma ili u redovima ispred ambasada… naši visoki funkcioneri u tome ne vide problem.
Šta dobije onaj ko stavi svoj potpis na javnu nabavku kojom unesreći 1.209 teško bolesne djece i nepokretnih staraca, a nabaci zicer dvojici-trojici“ podobnih privrednika“?
Nakon šest mjeseci od spektakularnog hapšenja Aleksandra Radića opravdano se postavlja pitanje da li je to bilo samo prikupljanje bodova pred izbore ili on stvarno stoji iza raketnog napada u Banjaluci.
Već u drugom-trećem razredu osnovne škole zapale prvu cigaretu, sa 11 završavaju na odvikavanju od droge, sa 13 se u urgentim centrima bore da ih u život povrate iz alkoholičarske kome?!
Republika Srpska se nalazi pred brojnim izazovima. Katastrofalan natalitet prati odlazak ljudi iz zemlje. Institucije nedovoljno izgrađene, zavise od volje, odnosno samovolje pojedinaca. Pravna država je zakočena. Nije u stanju da riješi brojna ubistva, ni stara, a ni novija. Pitanje je da li je ikada i funkcionisala kada je u pitanju rad sudova i tužilaštava.
Jedan od bivših predsjednika SSSR Nikita Hruščov najbolje je opisao profil političara riječima kako će „obećati da će sagraditi most i ondje gdje rijeka ne prolazi”.
Pored nepodnošljivih bolova, konstantne strijepnje da li će dobiti bitku sa zloćudnom bolešću i svega ružnog što karcinom sobom nosi, oboljeli nerijetko moraju da razbijaju glavu i time kako doći do citostatika?!
Prvo pokušate osporiti ime Republike Srpske, zaprijetite otcjepljenjem, najavite povlačenje iz Oružanih snaga BiH, stanete u odbranu udruženog zločinačkog poduhvata, zveckate oružjem, a onda se lijepo zagrlite i svi zajedno uđete u vlast.
Biće da se samo kod nas dešava da građevinske firme rade punom parom, a da nemaju dovoljno ni inženjera, ni kvalifikovanih zanatlija.
Život građana u BiH teško da se može nazvati i normalnim, a kamoli uređenim ili bezbjednim u bilo kojem pogledu. Ono što se u razvijenim zemljama smatra civilizacijskim standardima, kao što su pouzdano obrazovanje, nepristrasno pravosuđe ili, recimo, efikasno osiguranje imovine, za nas ostaju misaone imenice.
Policija je u rekordnom vremenu rasvijetlila prijetnje upućene redakciji „EuroBlica“ i uhapsila nasilnika čije ime nije vrijedno pominjanja. Znači da se može, ako se hoće, naravno.
Ima trenutaka kada čovjek shvati da je cijeli život proveo u zabludi, neumitno potvrđujući frazu da izuzeci čine pravila.
Na konferenciji UN o Održivom razvoju, koja je održana od 3. do 14. juna 1992. u Brazilu (Rio de Žaneiro), donesen je strateški dokument pod nazivom Agenda 21 (Plan za 21. vijek).
Potpišite se u čestitkama koje šaljete, pismima, mejlovima, ljubavnim porukama, sms-ovima, četovima, cjeduljicama, na forumima, na prepiskama, na svemu što pišete…
Džaba nam ušminkani, k'o fol evropski zakoni i silne međunarodne konvencije, koje BiH prihvata neštedimice, a provodi na Svetog Nikada.
U BiH se zbog politike ljudi svađaju na krsnim slavama, rođendanima, sahranama i dženazama, pa zašto ne bi i na Evropskom olimpijskom festivalu mladih.
Skoro tri decenije poslije rat je u BiH i dalje aktuelna tema. Dok se sve zemlje bore da nastave dalje i prošlost ostave tamo gdje joj je mjesto, kod nas se prošlost uporno stavlja u prvi plan.
Osim problema sa nepoštovanjem zakona, problema ima i kada se zakoni poštuju, jer su puni nedostataka. Rupe u zakonu riješile su više slučajeva nego najbolji pravnici, a i ne treba da budeš stručnjak da nađeš propuste u mnogim zakonima.
