Magazin

Potreban im je razgovor bez straha od osude: Stručnjak govorio o tome zašto je emocionalna iscrpljenost sve češća pojava kod djece

U ubrzanom i digitaliziranom svijetu djeca se nose s brojnim emocionalnim izazovima, a roditelji im na određene načine mogu pomoći u tome.

Potreban im je razgovor bez straha od osude: Stručnjak govorio o tome zašto je emocionalna iscrpljenost sve češća pojava kod djece
FOTO: FREEPIK

Kako tvrde stručnjaci, djetinjstvo se nekada smatralo bezbrižnim periodom, a mladi sada sve češće doživljavaju emocionalnu iscrpljenost. Ipak, otvorena komunikacija, postavljanje granica i davanje prioriteta mentalnom zdravlju ključni su za odgoj generacije koja će emocionalno napredovati, a ne samo postizati akademske uspjehe.

Emocionalna iscrpljenost od djece je problem koji zahtijeva pažnju. Današnja djeca žive u kulturu “stalne uključenosti”, pa nakon škole slijedi učenje do kasno u noć, vikendi ispunjeni aktivnostima i slobodno vrijeme provedeno na društvenim mrežama. Dodatan problem je što se emocionalna iscrpljenost često tumači kao lijenost, nedostatak discipline ili loše upravljanje vremenom. U stvarnosti, to je znak da su učenici preopterećeni i da im nedostaje podrška.

Pročitajte još

Govoreći o tome, dr. Koneru Lakshman Havish kazao je da je prvo bitno razmisliti o tome da je emocionalni umor stvaran i valjan.

– Umjesto da uspjeh promatramo i mjerimo samo u smislu ocjena i postignuća, moramo uzeti u obzir mentalno stanje i otpornost – savjetuje.

Naglašava važnost stvaranja sigurnog okruženja u kojem djeca mogu otvoreno razgovarati bez straha od osude.

– Drugo, granice su važne. Potaknite vrijeme bez tehnologije, adekvatan san i trenutke igre ili mirovanja. To nisu luksuzi, to su osnove za emocionalnu ravnotežu – ističe Havish.

Dodaje i da bi škole trebale razmisliti o smanjenju opterećenja i integraciji socijalno-emocionalnog učenja.

Kao posljednji savjet navodi važnost primjera.

– Učenici trebaju uzore koji sami pokazuju ravnotežu. Odrasli koji pokazuju ranjivost, postavljaju zdrave granice i cijene emocionalno zdravlje mogu učenicima dati dopuštenje da čine isto – zaključuje.