On je svoje opredjeljenje, privrženost crkvi i pravoslavnoj vjeri, pretočio u nauku, umjetnost, etnologiju, iz čega crpi duhovnu snagu. To mi je zasigurno, kazao nam je Drinić, dalo podsticaj i za sve uspjehe u obrazovanju, od osnovne škole u rodnom mjestu, gimnazije u Gradiški do Bogoslovskog fakulteta i master studija u Beogradu.
– Ljubav prema crkvi i vjeri, omogućila je da se počnem zanimati i za teme i polja etnologije, iz čega je proistekla moja zbirka narodnih nošnji lijevčanskog kraja. Napisao sam i knjigu na istu temu u kojoj su takođe opisani narodni običaji Lijevča. Vaskrsenjska sila podstakla me da se počnem zanimati i za stradalnu, ali i slavnu povesnicu naših krajeva – ispričao je Dario Drinić za Srpskainfo.
Blagoslovom Episkopa banjalučkog Jefrema, neumornog graditelja i obnovitelja, nastavlja svoju životnu ispovijest ovaj mladi i neumorni borac za svoju vjeru, pristupio sam temeljitom istraživanju crkvene prošlosti slavne katedre više mitropolita i episkopa banjalučkih.
Drinić je napisao više naučnih radova, publikacija, zapisa o važnim ličnostima i događajima, na kojim je utemeljena srpska istorija ovog kraja.
– Tako je nastala i knjiga o životu i radu gradiškog prote Dušana Subotića kao i knjiga o crkvi brvnari Svetog Nikole u Romanovcima, koja, uzgred rečeno, vapi za obnovom. Sada pišem biografiju sveštenstva sa prostora cijele Krajine, od Srpca do Bihaća ili od Gradiške do Bosanskog Grahova. Pripremam materijale i za knjigu o velikom Mitropolitu banjalučkom Vasiliju (Popoviću).
To je slojevit i odgovoran posao u kojem se iskazuje snaga Vaskrsenja – uvjeren je Dario Drinić, inicijator mnogih aktivnosti na afirmisanju starih a vremenom izbledjelih ali sačuvanih običaja. Ovaj duhovni pregalac, veoma emotivno vraća nas, svojom ispoviješću, u vrijeme djetinjstva i odrastanja, učenja na temeljima i vrijednostima svojih predaka.
– Vaskrs mog djetinjstva izgledao je kao pjesma počivšeg Dobrice Erića, ”Subote moga detinjstva”, pun topline, ljubavi, veselja, pjesme… Uvijek sam, duhovno bio vezan za Crkvu i za ono što ona propisuje. Zahvaljujući mom komšiji, gorostasnom i predanom proti Miroslavu Novkoviću iz Nove Topole, koji je imao nevjerovatan dar da okuplja sve oko Crkve, rano sam se počeo formirati, kao ličnost, upravo kroz prizmu bogosluženja. Vaskrs je u tome imao posebno mjesto – podsjeća Drinić.
Prva slova, nastavlja svoju vaskršnju ispovijest, nisam naučio u školi, jer sam ih na polasku u prvi razred već poznavao, nego kod svoga prote Miroslava, što dovoljno govori koliko sam, svim svojim bićem, profilisan kroz Crkvu. Vaskrs, kao kruna svih praznika, uvijek je zauzimao posebno mjesto.
Sjećam se službe sa čitanjem 12 jevanđelja, 12 pripovijesti o stradanju Hristovom, na Veliki četvrtak, kada je nama, u tom uzrastu, naročito zanimljivo bilo to dugo klečanje, zvuk klepala, miris voštanica i tamjana, crne odežde, provlačenje ispod plaštanice. Sve to stvaralo je neobičnu atmosferu i ostavljalo pečat na dječiju dušu.
Dario u svojoj ispovijesti i svedočenju o privrženosti SPC, pominje i djeda Savu, od kojeg je takođe preuzeo mnoge vrijednosti svoje, pravoslavne vjere.
-Sjećam se, sa koliko je ljubavi moj djed Savo, gledao kako, u dječačkom uzrastu, udaram batom o hrastovu dasku. Vidio je u tome svakako nešto dublje, uzvišenije, dalje nego što sam tada ja vidio ali kasnije sve spoznao i naučio. Vidio je u meni, prepoznao u mojim postupcima, pobjedu duhovnosti u lijevčanskom kraju, što je decenijama bilo zapostavljeno. Osjetio je u tom klepalu, reskom i jasnom zvuku, koji se daleko čuje, glas pobjede pravoslavlja.
Uranci na Vaskrs, Dariju su se urezali, duboko u sjećanje. O tome nam je dugo i detaljno pripovijedao, zadovoljan zbog našeg interesovanja za njegov svijet, omeđen ljepotom običaja i vjere.
Vaskršnji uranci u praskozorje i rađanje zore, bili su kruna praznika. Bila nam je najveća radost zvoniti ujutro i prvim zvukom zvona oglasiti Lijevčanima da je vaskrsao Hristos! Ne mogu zaboraviti ta lica sa Vaskršnjeg jutrenja, pa se često sjetim Neđe Risojevića, Bore Gvozdena i mnogih perjanica duhovne zajednice mog mjesta.
Dragost svoga djetinjstva u vaskršnje dane, naš sagovornik posvetio je Mili Radivojcu iz obližnjih Trošelja, nepokolebljivom vjerniku,uzornom domaćinu.
-Dolazio sam redovno kod njega, djetinje znatiželjno slušao Milino slikovito pripovijedanje o bivšim državama, vladarima, životu u oskudici, načinu proslavljanja Vaskrsa i drugih pravoslavnih svetkovina. Bio je darežljiv, posebno prema djeci. Insistirao je, u duhu običaja, da razbijem ofarbano jaje o svoje čelo a potom je slijedila nagrada, med u saću. Taj okus pamtim i sada, kao i moje uzbuđenje prije udarca jajetom o čelo.
Na drugi dan Vaskrsa, priča Drinić zanesen u svoje praznovanje, uvijek smo išli u drevnu i slavnu Gominicu, gdje nas je dočekivala pokojna igumanija Jefimija (Maksimović) sa sestrama. Tu sam prvi put vidio briljantno šarana vaskršnja jaja i zainteresovao se da samostalno, bez ičije pomoći, naučim tu starinsku tehniku. Uspio sam u tome. Sada se svake godine, mogu pohvaliti košaricom jaja koje sam našarao.
-Vaskrs za mene nije samo kruna praznika, on je pečat moje duše i temelja moga odrastanja. Vaskrs nas poziva da postignemo punoću i da silom vaskrsenjskom stvaramo, da radimo u interesu svoga roda, da dalje predamo više nego što smo dobili – poručio je Dario Drinić dijeleći sa nama sjećanje, uspomenu na djetinjstvo i život posvećen pravoslavnoj vjeri.
Običaji u Lijevču
Dario Drinić je u svojim knjigama opisao mnoge običaje povodom Vaskrsa u Lijevču.
U strasnoj, posljednjoj sedmici posta pred Vaskrs, najstroži posni dan bio je Veliki petak, najtužniji dan u godini, kada je Hristos raspet na Golgoti. Običaj je bio da ljudi ne jedu i ne piju toga dana, sve do večeri. Ova stroga praksa imala je i svoj naziv – “sušenje”. Pred veče, jelo se malo pasulja uz kafu i čašicu rakije. Sela su obilazili crkveni tutori, sakupljajući jaja. Od težaka su uzimali jaja, a za uzvrat razdavali komadić nafore, hljeba koji se koristi u Liturgiji.
Poseban ton Velikom petku davao je zvuk klepala koji se čuo po potkozarskim kosama i lijevčanskim brazdama, jer na ovaj dan, zbog žalosti, ne zvone zvona.
Na Blagovijesti iz kuća se iznosila slama na kojoj se spavalo, te se palila, a preko vatre su preskakivala djeca, govoreći: “Ovoliko ptica našao!”
Hvatanje žiški, koje su nazivali pticama, bila je njihova razonoda i drevni običaj. To je utvrđivalo vezu sa prirodom u kojoj se živjelo i od koje je sve zavisilo.
Na Lazarevu subotu u lijevčanskim i potkozarskim selima, izabrano dijete je u zoru izlazilo iz kuće, uzimalo sač i mašice te trčeći oko doma i imanja govorilo, “Kucni, kucni Lazarice – bjež’ od kuće plazarice!” Vjerovalo se da će se tako odagnati zmije za cijelu godinu.
Jaja su farbana starim tehnikama, šaranjem voskom, ostavljanjem jaja u mravinjake, bojenjem prirodnim materijama, lukovinom, koprivom, sasušenom zelenom korom oraha.
Na Vaskrs, stariji ili određeni broj predstavnika iz doma je išao na uranak. Nosili su jaja, sušene lješnike, orase, suve jabuke, obavezno rakiju i to po službi dijelili bližnjima i komšijama čestitajući praznik. Izuzetan vaskršnji običaj, koji potvrđuje suštinu vjere, bio je i odlazak na groblje, gdje bi se jajetom kuckalo po nadgrobnom krstu ili mašetu i čestitao praznik upokojenima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu