Citat pitanja je iz kultnog crtića „Popaj“, a odgovor se nalazi u političkoj stvarnosti, proizašloj iz Ustava BiH.
Uz potvrdu dvije trećine glasova poslanika u Narodnoj skupštini, član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske može da obori bilo koju odluku Predsjedništva koja se donosi konsenzusom, a to su odluke iz oblasti spoljne politike i odbrane. Najvažnije, to nije nikakva velikosrpska, secesionistička, dodikovska spletkarija, to je pravo koje je Srpskoj dato u Dejtonu, potpisom najmoćnijih sila Zapada.
Ima li veće potvrde ko je u BiH država, a ko državna zajednica? Ima li boljeg dokaza o tome gdje u BiH leži stvarna moć i suverenitet, a gdje se ona sastavlja, usaglašava, dogovara? Ova ustavna odredba direktno potkopava i jedini suverenitet koji BiH ima, a to je spoljni. Dobro, ne ugrožava direktno njene granice, ali govori o tome da se čak ni u oblasti spoljne politike, gdje se pominje samo BiH, ne može uraditi ništa bez saglasnosti predstavnika Republike Srpske i entiteta FBiH.
To vam je ta „hiljadugodišnja istorija BiH“, to vam je ta zemlja koja i dalje mora da naglašava da je „država“.
Novi srpski član Predsjedništva BiH, Željka Cvijanović, odlično zna kakvu ustavno moć ima. U pokaznoj vježbi uložila je veto na tri sporazuma iz tzv. Berlinskog procesa, koji se odnose na slobodu kretanja ljudi i robe na Zapadnom Balkanu. Obezbijedila je bez problema dvije trećine glasova u Narodnoj skupšini, jer se i državotvorna SDS konačno dozvala pameti i uočila razliku između Republike Srpske i Milorada Dodika. Oboreni su sporazumi o priznavanju diploma i o priznavanju stručnih doktorskih kvalifikacija na Zapadnom Balkanu samo zbog toga što je u paketu s njima bio i onaj o slobodi kretanja s ličnim kartama. Jer, kako dozvoliti Albancima s Kosova da slobodno vršljaju po Srpskoj, dok istovremeno vršljaju po centralnoj Srbiji?
A, onda na scenu stupa on. Milorad Dodik. Nekada veliki trgovac, a sada sitni nakupac interesima Republike Srpske. Ponižavajući Željku Cvijanović, u njeno ime, pred mađarskim ministrom Peterom Sijartom obećava da će u Predsjedništvo BiH biti vraćena dva od tri sporazuma, kako bi on izgledao kao “Europljanin”.
U prevodu, ono na šta je Cvijanovićeva uložila veto, sada se vraća. Jeste da razlozi (lične karte) ostaju isti, jeste da RS nikada nije bila protiv ostalih sporazuma… ali način na koji to čini Dodik je nastavak onoga što on najbolje zna – obezvrjeđivanje najvažnijih ustavnih poluga Republike Srpske. Ne možete tek tako vraćati u život ono što ste juče ubili, za šta ste tražili podršku Narodne skupštine, a pritom ne znate kakav je stav ostala dva člana Predsjedništva BiH. I još važnije, ne možete braniti interese Srbije više nego što ih brani Beograd.
Cvijanovićeva je mandat počela sa podrškom čak i opozicije. Dodik na kraju svog mandata u Predsjedništvu BiH za veto nije uspijevao da obezbijedi podršku čak ni vladajuće koalicije. Ili, još gore, ulagao je veto, a potom molio skupštinsku većinu da ga ne podrži, kao što je bio slučaj sa otvaranjem ruskog konzulata u Banjaluci ili agremanom novog njemačkog ambasadora u BiH. Bili su to tužni momenti njegove usahle moći, isprepletene s političkim spletkama u koje se sam zapleo.
Tačno je da se ustavna mogućnost Srpske, u vidu veta, nikada ne može potrošiti, ali se, ako bude korištena Dodikovom logikom, može potpuno obesmisliti. Pa čak i ismijati, izvrgnuti ruglu, povezati s njim.
Ako Cvijanovićeva prihvati da se vodi interesima Milorada Dodika, a ne interesima Republike Srpske, završiće mandat kao i on. Bez podrške koalicije, sa sankcijama sa svih strana, kao autor obesmišljenih ustavnih mogućnosti Srpske unutar BiH. Kao glasnik nezavisnosti koja je toliko izvikana da u nju više niko ne vjeruje.
Sporazumi iz Berlinskog procesa samo su početak i sigurno nisu najvažniji na njenom putu u Sarajevu, možda čak nisu ni mjerilo patriotizma i mudrosti. Oni su samo početak.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu