Takvih primjera gdje su se mali i ponosni drčno postavljali pred velike i moćne, a zatim skupo plaćali cijenu svoje iskrenosti ili naivnosti, u istoriji ima na pretek.
Ozbiljni srpski istoričari danas, recimo, vode žestoku polemiku oko toga da li se isplatio martovski puč u Beogradu 1941, koliko bi miliona Srba danas bilo više da je ondašnja Kraljevina Jugoslavija zadržala ponuđenu vojnu neutralnost, da li je vrijedilo „bosti se sa rogatim“, da li bi postojali Jasenovac i NDH da Srbi tog marta, prije više od 80 godina, nisu na beogradskim ulicama uzvikivali „bolje grob nego rob“, „bolje rat nego pakt“.
Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, na nedavnu poruku američkog ambasadora u BiH Majkla Marfija da SAD nisu neprijatelj Republike Srpske, kao iz topa je odgovorio da ambasador „laže“, te da su i on i njegova država naši neprijatelji.
Može biti. Predsjednik Republike, sa svim svojim skupo plaćenim savjetnicima, vjerovatno ima određena saznanja i informacije prema kojima nam Amerikanci rade o glavi, a sa neprijateljima, po nekim nepisanim pravilima, nema kompromisa ni pregovora. Pa koliko košta da košta. Do konačne „istrage“, naše ili njihove.
Međutim, nekako „ispod žita“ provukla se Marfijeva poruka, data u istom intervjuu, da su SAD od Dejtona do danas Republici Srpskoj poklonile – ne kreditirale ili uslovile – već poklonile, oko 700 miliona dolara. Gdje su i za koje namjene potrošene te „neprijateljske“ pare nije poznato, ali je nekako, najblaže rečeno, čudno da od neprijatelja uzmete toliki novac.
Isto kao što je neobično da premijer Višković nedavno izjavi da je Srpska spremna za novi kredit kod MMF, iako čak i ptice na grani znaju da MMF nikome ne daje kredit bez odobrenja SAD.
Vremena se mijenjaju, pa ni neprijatelji više nisu ono što su bili.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu