Ovaj oksimoron, ma koliko nezgrapno zvučao, ima prilično smisla ako uzmemo u obzir to da se dugogodišnja strategija domaćih opozicionara, koja otprilike glasi: „S Dodikom nikad i nigdje“, pokazala potpuno neuspješnom.
Nije problem u tome što opozicija, krajnje isključivim stavom o tome da sa „režimom ne treba zajedno, čak ni u crkvu“, podilazi emocijama svojih najekstremnijih pristalica i glasača. Kvaka je u tome što takvim stavom, što se pokazalo u praksi, nikad neće moći da pridobije za sebe dio biračkog tijela koje je, najbanalnije rečeno, nacionalno orijentisano i koje odbijanje da se razgovara s izabranim predsjednikom Srpske, bez obzira na to šta ko mislio o regularnosti proteklih izbora, tumači kao čin izdaje.
Poenta bavljenja politikom, valjda, trebalo bi da bude dolazak na vlast. Učenje na greškama iz prošlosti i pronalaženje načina da neopredijeljene birače, kao i dio onih koji glasaju za vaše političke protivnike, privučete na svoju stranu, predstavlja ultimativnu vještinu opozicionih političara u svim zemljama svijeta.
SDS, kao najveća opoziciona politička stranka i nekadašnji narodni pokret koji je najzaslužniji za stvaranje Republike Srpske, ako ne želi da sklizne u ambis u kojem se, primjera radi, nalazi nekad moćna Demokratska stranka u Srbiji, mora hitno da mijenja „modus operandi“.
Niko ne bi zamjerio SDS, pa čak ni njihovi glasači, da su se juče pojavili na sastanku kod Dodika, pa mu tamo sve „skresali u brk“. Ne želite u vlast zajedno s SNSD, ne odgovara vam koncept koncentracione vlade, smatrate da je izbornom krađom došao na vlast. Pošteno!
S druge strane, nedolazak na sastanak, nastavak stare priče i politike koja se pokazala krajnje neuspješnom, kao što je i napuštanje posebnih sjednica Narodne skupštine o važnim nacionalnim pitanjima, niti je pošteno niti politički mudro. Ako ne vjerujete, pogledajte semafor.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu