I dok mnogi misle da na taj način djeca, i osnovci i srednjoškolci, skreću pažnju na sebe, stručnjaci poručuju da se ne radi o tome, već „ne znaju da izađu na kraj sa neprijatnom emocijom, frustracijama ili bijesom i žele da to što osjećaju jednostavno prestane…“.
Iako se o mentalnom zdravlju govori više nego prije, mentalno zdravlje djece i mladih je i dalje zapostavljena tema u društvu. Zato roditeljima može biti jako teško da uoče simptome koji ukazuju na problem sa mentalnim zdravljem.
Koliko su uočljive promjene ponašanja kod djece i kako im možemo pomoći i spriječiti da ne učine sebi ništa nažao? Odgovore daju pedagozi, psihoterapeuti i psiholozi, a najbitnije što djeca i mladi treba da znaju je postoje mehanizmi kojima mogu regulisati emocije i postupke.
U jednom od slučaja koji su potresli javnost u posljednjih 48 sati učenica je pokušala da presječe vene na ruci, drugo dijete se noktima samopovrjeđivalo i pokušalo je da skoči kroz prozor, dok je u jednoj školi djevojčica popila sredstvo za dezinfekciju. Takođe, nakon neprimjerenog ponašanja prema nastavnici, dječak je pokušao, prema navodima oca, da oduzme sebi život.
Marijana Vasilijević, pedagog i dječji integrativni psihoterapeut, kaže da osobe koje pribjegavaju samopovrjeđivanju i samodestrukciji najčešće to čine jer ne mogu da regulišu emocije.
– Moramo im poslati poruku da postoje načini da regulišu emocije. Postoje mehanizmi koji nisu destruktivni i koje možemo koristiti da bismo izašli na kraj sa neprijatnim emocijama. Uvijek kažem neprijatna, a ne negativna emocija, zato što svaka emocija postoji s razlogom i treba je prihvatiti. Neko je tokom odrastanja propustio to da nauči ili je pribjegao zbog medija, društvenih mreža ili drugara destruktivnijim metodama izlaženja na kraj s emocijama – kaže Marijana Vasilijević.
Neprijatnim emocijama mogu da doprinesu internet i društvene mreže, razni izazovi, igrice, ali je prema riječima stručnjaka izuzetno važan razvoj moralnosti kod djece.
– Izazovi imaju veze i sa tim da neko nije dovoljno moralno razvijen i ne shvata zašto postoje zabrane uopšte u društvu i zašto postoji red i norme. Onda se ponaša ispravno zbog kazni roditelja ili škole. Takav nivo moralnog razvoja je u redu za određeni period razvoja djeteta, ali kada ima 12, 14, 15 i više godina, onda bi trebalo da prelazi na drugi nivo kada moral dolazi iznutra, zato što shvata da je ljudski život nešto što je prvo i da neće raditi drugome ono što ne želi da neko radi njemu – kaže Marijana Vasilijević i objašnjava da djeca koja pokušaju samoubistvo ili se samopovrjeđuju pred drugarima, u razredu, u školi, ne privlače pažnju kao što mnogi misle, već osjećaju neprijatnu emociju sa kojom ne znaju šta da rade.
– Broj djece i mladih koji se bore sa nekim oblikom poremećaja ponašanja ili razvojnog poremećaja iz godine u godinu, u posljednjih 15 godina drastično se povećao. Najnovija istraživanja povezuju ovu činjenicu sa pretjeranim konzumiranjem socijalnih medija koji su čvrsto povezani sa niskim samopouzdanjem kod djece i povećanjem nasilja na internetu.
Marijana Vasilijević kaže da roditelji često nemaju dovoljno informacija o ovoj temi da bi mogli da razlikuju promjene raspoloženja koje su tipične za pubertet i adolescenciju od simptoma nekog potencijalnog poremećaja.
Ukazuje da neki od znakova da se dijete možda bori sa mentalnom bolešću ili poremećajem mogu biti drastične promjene u ponašanju ili u osobinama ličnosti, npr, dijete koje nije bilo svadljivo, odjednom se mnogo i burno svađa. Često se javlja neobjašnjivi gubitak težine, gubitak apetita, povraćanje, korišćenje laksativa.
– Dijete koje ima mnogo prijatelja, odjednom se povlači, osamljuje i ne može da imenuje nijednog prijatelja. To može ukazivati na znake depresije ili anksioznosti. Može imati poteškoće sa koncentracijom. Takođe, ako uspjeh u školi drastično opada i dijete ne funkcioniše ni blizu dobro kao prije, to je znak da se dešava nešto zbog čega će biti potrebna procjena stručnjaka – kaže Marijana Vasilijević.
Drugi, fizičkih znakovi vapaja za pomoć su glavobolje, mučnine, bolovi u stomaku. Neka djeca se mogu samopovrjeđivati, sjeći se oštrim predmetima ili nanositi povrede pečenjem kože.
Što ranije pokrenemo diskusiju sa djecom o mentalnom zdravlju, to ćemo više uspjeti u pokušajima da ona sama kada dođu u situaciju da osjete stres situaciju vide jasnije i budu opremljena da se sa njom nose na pravi način.
– Ova komunikacija podrazumijeva da zanemarimo sram i posramljivanje koji je uobičajen za temu mentalnih bolesti. Mladima treba poslati poruku da je sasvim u redu razgovarati i o fizičkim, potencijalno psihosomatskim reakcijama na stres kao što su mučnina ili glavobolja. Ako u komunikaciji reagujemo negativno, bilo verbalno ili izrazom lica, na način da izražavamo nevjericu ili nestrpljivost i nervozu kao reakciju na ono što djeca pokušavaju da nam kažu, može se desiti da u budućnosti ta djeca neće osjećati slobodu da se povjeravaju ili otvore roditeljima, vaspitačima, nastavnicima – ističe i poručuje da je ponekad dovoljno i samo poslušati šta dijete želi da kaže sa strpljenjem i bez osuđivanja, i to je svakako odličan prvi korak.
Psiholog Ružica Radović iz Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, takođe smatra da djeca koja se samopovrjeđuju ili pokušaju samoubistvo imaju problem da regulišu emocije, nezdrav način razmišljanja i ponašanja, porodične probleme…Upravo zbog toga će Centar otvoriti uslugu dnevnog boravka za djecu sa problemima u ponašanju.
– Samopovrjeđivanje je nezdravo rješavanje emocionalnih problema, kao što je i izgladnjivanje, zloupotreba supstanci ili psihološko samopovređivanje. Takođe, možemo povezati samopovrjeđivanje sa suicidalnim mislima i namjerama. Kada osoba nema namjeru da sebi oduzme život, to jeste jedna od karakteristika samopovređivanja, i zato je važno da razumijemo kompleksnost nezdravog načina ponašanja, nerazumijevanja emocija, kao i da shvatimo ozbiljnost samopovrjeđivanja, iako ne postoji namjera koju je teško identifikovati kao nešto konačno-kaže Ružica Radović.
Od pomoći smo ako : „ne osuđujemo, imamo razumijevanja, pružamo podršku, bez obećanja, prihvatamo ih…“.
Prema njenim riječima kada se pravi senzacija od pokušaja samoubistva ili samopovrjeđivanja, kada slučaj dođe u javnost, djeca mogu da se osjećaju krivima i posramljenima.
– Način na koji se to prezentuje u javnosti je jako važan. Djeca koja su se posljednjih dana pojavila u javnosti, zbog naslova i tekstova su zauvijek obilježena. Oni nisu imali izbor da li žele da to bude javno i na taj način postoji mogućnost da osjećaju neku vrstu sramote. Kao društvo možemo da postanemo više senzibilisani za takvu vrstu problema i da shvatimo da je autodestrukcija vrsta ponašanja kada djeca ne mogu da ispolje prema roditeljima i nastavnicima agresiju, zato što su to važni ljudi u njihovom životu, već u tom momentu štete sebe – kaže Radović.
Vole roditelje, ali ne mogu da im pokažu takvu vrstu emocija, jer to nije prihvatljivo za svako dijete koje voli svog roditelja. Okreću se sebi i toliko im je teška patnja i duševni bol da moraju fizički sami sebe da povrede kako bi osjetili olakšanje, piše Blic.
– Moramo da obratimo pažnju na svu djecu, način na koji se ophodimo, jer ne znamo kakva je hemija tog djeteta u organizmu i na koji način će reagovati. Važno je da budemo prema drugim ljudima, pogotovo prema djeci, osjetljiviji. I djeca koja su agresivna pokazuju da na taj način pate, agresivni su zbog duševne patnje, a kontrolu nad životom imaju jedino tako što zlostavljaju nekog drugog – zaključuje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu