Nekad se žanrovski gledano moglo reći da živimo tragikomediju, više ne, prevazišlo je odavno i grotesku, ne znam, prevazišlo je svaki žanr ali je zastrašujuće, kaže poznata glumica Nataša Tapušković.
Ulogom Sapfo, starogrčke pesnikinje u predstavi “Vatre” rađene po istoimenom delu Margarit Jursenar (tekst Marija Velasko) u režiji Karme Portačeli (kooprodukcija Nacinalnog teatra Barselona i Jugoslovenskog dramskog pozorišta) osvojila je publiku i u Barseloni, i prethodno u Portu, na matičnoj sceni u Beogradu takođe…
U tom neobičnom scenskom ostvarenju koje preispituje ljubav, njeno pulsiranje u današnjici sagledava i iz perspektive antičkih mitova, igrajući Sapfo ona biva i psihoterapeut glavnoj junakinji čije je ime, ni malo slučajno, Ona (Sloboda Mićalović), i svojevrsno ogledalo svakog ponaosob u publici, prenosi Blic.
Razgovor je rađen nakon premijernog izvođenja u Barseloni 15. juna. Atmosfera je odisala snažnim utiscima, ljudi su očigledno imali potrebu da podijele svoje doživljaje, a Nataša Tapušković je susretljivo i predano govorila o predstavi, svojoj ulozi, današnjici…
– Uspostavila se velika bliskost sa publikom što je nama glumcima uvek veoma značajno. Divne su bile reakcije. Tačno se osjećalo kako svaka izgovorena riječ, svaki prizor sa scene, kako se to u žargonu kaže, vuče publiku – rekla je na početku razgovora.
Podijeljenost
Pominjemo, potom, razgovor uoči beogradske premijere početkom februara kao i to da se nameće pitanje ko je sada za nju Sapfo, da li se nešto promijenilo.
– U najkraćem; sada je samo još utemeljenija unutar mene. U vremenu u kojem živimo, rekla bih, ljubav se doživljava uglavnom paušalno i površno. U emotivnom, socijalnom, političkom smislu mi svakoga dana imam mogućnosti za aktivni, istinski čin ljubavi. A toga skoro nema. Gotovo niko ne koristi tu mogućnost. Govorim o onome dokle dopiri moji uvidi. Eto, od naše beogradske premijere život u Srbiji je postao još više eklatantan primer podeljenosti. Oko svega i svačega – ovi i oni, kao da nismo deo iste zajednice. A Sapfo je primer širine i razumevanja, nekog ko je zagrlio celokupnost trenutka u kome je, zagrlila je prošlost da bi mogla da ide u budućnost. Ne vidim da se išta slično dešava oko nas. A mislim da je tu ključ. Možda mogu reći da sam sada, u odnosu na beogradsku premijeru, još sigurnija u njenu autentičnost i važnost njenog principa koji se ogleda i u prihvatanju rizika aktivnog bivanja u ljubavi, bez obzira što to znači i gubitak, odricanje… Ona kaže “treba imati hrabrosti da budemo sami kao i smjelost da rizikujemo da budemo zajedno“. Kad pogledate ljude oko sebe nema tog rizika ni širine, svi su i sve je razdijeljeno, parcijalno… – kaže umjetnica.
Kroz razgovor dotičemo se jednog od momenata na koji je publika zdušno reagovala, a u kome ona kao Sapfo govori da je zapravo problem – praznina, da „većina ljubavnih pjesama ne govore o voljenom ili o voljenoj nego o praznini, želji“…
– Kad glavna junakinja kaže da silno pati od praznine, ona ne zna kako da je se riješi. Nije to lako. A opet, potrebna je hrabrost da se rizikuje, spremnost da se nađe način da se istinski udružimo… U našoj realnosti, u današnjici to je skoro imaginarno. Kako smo došli dotle a na sopstvenu štetu?! S druge strane, kako da čovjek ne bude skučen, zatvoren, bezosećajan kad praksa oko vas pokazuje da izgleda jedino tako možete riješiti problem, recimo egzistencijalna pitanja. Ovaj komad otvara i jednu veliku temu; nije riječ samo o tome da li vas je neko ostavio, to je prije svega pitanje kada ste vi ostavili samog sebe, sopstveno biće. Ne vidim oko sebe da su ljudi iole svjesni toga. Mislim, čak možemo reći da se o tome manje ili više govori ali u aktivitetu činova ne postoji – kaže Nataša.
Rane i ožiljci
Među njenim scenama i replikama koje su ponijele gledaoce su i kada kaže: „Ljubavna patnja stvara ogromnu količinu materijala kojim se kao objašnjenjima služe specijalisti za psihoterapiju, za bračnu terapiju, za porodično pravo… Ranije su to bila proročišta, a danas može da bude sveštenik, psiholog, advokat, ili finansijski savjetnik… Ja bih vam preporučila da se vratite klasicima“, ili: „Sve se promenilo, ali što se tiče ljubavi, danas, u XXI vijeku, u trećem milenijumu, način na koji vodimo ljubav i dalje liči na onu iz vremena starih Grka“…
A upitana koji bi momenat te večeri ona izdvojila, izjavila je:
– Recimo onaj kada kaže: „I tada sam se ja rodila iz morske pjene i od tada sam odlučila da hranim mačke, ližem rane i ljubim ožiljke“. Ona prethodno ispriča čitav svoj put koji je i bolan i trnovit, ali je nije začaurio, ni u praznini zarobio, nego joj je raširio krila. U ovom našem vremenu to posebno zvuči čudesno – kaže glumica.
Na pitanje šta je po njenom uverenju suštinska odlika tog našeg vremena, kaže:
– Dosta se danas govori o problemu empatije. Ali, da biste bili osjetljivi za druge morate rezonirati sopstvenu unutrašnjost. Danas se sve uglavnom odvija u spoljašnjosti. Stalno je na djelu neka vrtoglava utakmica, gotovo bez kraja i početka, a bez smisla, čak bez zapitanosti nad smislom. Mislim da je danas sloboda ključna riječ, više nego empatija. Ali za slobodu prva stvar je hrabrost i odmah uz to odgovornost. Ako ste hrabri i odgovorni za vas, što bi se reklo, nema brige pa makar ostali bez hljeba. Nametnuta pravila igre nameću stalne podjele; mi i oni; ovi i oni… A zloslutno vrebaju čovjeka sa svih strana i čekaju tamo gdje je najtanji. Pošto je na djelu tako prljava igra čovjek treba da se trudi da bude najbolji mogući, uprkos svemu. Kad postanete slobodni, i shodno tome prihvatite odgovornost, vi više niste dio ni ovih ni onih nego ste svoji. I tako jedan po jedan svoj čine zdravu zajednicu koja može ponijeti i donijeti neku promjenu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu