Mnogi čak ni ne znaju da je to Zakonom i propisano. Ipak, nisu oni jedini „krivci“. Ni apoteke ne ispunjavaju svoju zakonsku dužnost i ne preuzimaju ih.
Zakon o upravljanju otpadom, naime, propisuje da sve apoteke, državne i privatne, moraju da prikupljaju stare lijekove od građana, a troškove uništavanja bi trebalo da snose proizvođači lijekova.
Međutim, rijetko koja apoteka ispunjava ovu obavezu zbog čega opasni i rizični po zdravlje i životnu sredinu lijekovi, oni isteklog roka trajanja ili oni koji više nisu potrebni, umjesto u specijalnim kontejnerima najčešće završe na gomili sa kućnim otpadom.
Statistički podaci pokazuju da svako domaćinstvo u Srbiji od četiri člana ima pola kilograma lijekova kojima je istekao rok. U cijeloj zemlji godišnje se sakupi oko 50.000 tona farmaceutskog otpada. Kako je pokazalo istraživanje koje su sproveli studenti Politehnike, građani Srbije najčešće lijekove bacaju u kanalizaciju ili smeće. Tako postupa 77,3 odsto stanovništva, dok 15,2 odsto lijekove čuva kod kuće.
Reporteri Blica odlučili su da provjere da li se u posljednje vrijeme nešto promijenilo. Obišli su nekoliko privatnih i nekoliko državnih apoteka. Pokazalo se da su građani mahom neupućeni u ceo proces vraćanja lijekova kojima je istekao rok, ali da je još mnogo veći problem što većina apoteka ne prihvata da preuzme te medikamente.
– Kod nas u apoteci nije moguće ostaviti lijekove kojima je istekao rok trajanja, ali koliko sam upućena svaka državna bi trebalo da ih prima. Pre jedno četiri godine sam radila u državnoj apoteci i nama su ljudi redovno donosili lekove kojima je istekao rok. Naravno, bilo je i onih koji donesu lekove kojima rok još važi, ali im više nisu potrebni. To je bio poprilično naporan posao, jer kažem vam, morali smo da odvajamo lekove koji su za uništavanje od onih kojima je rok trajanja važeći. Dobijali smo plastične kante u koje smo skupljali lekove, a kada bi se popunili zvali smo vozača koji je to nosio. Iskreno da vam kažem, ne znam šta se dalje radi sa njima. Znate, uništavanje lijekova je višestruko skuplje od same proizvodnje pa onda nastaje problem prilikom plaćanja, odnosno dogovora ko to treba da plati – ispričala nam je apotekarka u jednoj privatnoj apoteci.
Svega stotinak metara uz istu ulicu nalazila se još jedna apoteka, ali ova je u vlasništvu države. U njoj radnica nije bila zainteresovana za razgovor, što je bio slučaj i u većini državnih apoteka.
Ni jedna od apoteka koje su obišli nisu primale lijekove kojima je istekao rok. Objašnjenje je uvijek bilo da “uredba nije donijeta”.
U stvari, problem je u tome što nije precizno definisano kako odabrati operatera koji ovaj otpad preuzima iz apoteka, kao ni ko će i kako finansirati obaveza učesnika u ovim aktivnostima. Pravilnikom o upravljanju farmaceutskim otpadom trebalo bi da se reši način konačnog zbrinjavanja ovog otpada.
I tako, dok se zakonski sve ne usaglasi, savjesnom građaninu koji želi da lekove kojima je prošao rok pravilno ukloni, verovatno će prekipeti posle bezuspešnog obilaska nekoliko apoteka, te će lekove odložiti na sljedeće logično mjesto – kantu za đubre ili kontejner, upravo ono što nikako ne bi trebalo da uradi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu