Ikodinović je otvoreno preuzeo punu odgovornost za udes, opisujući kako je pijan sjeo na motor i kako je izgledala njegova grčevita borba za goli život.
Udes se dogodio pred samo prvenstvo u Malagi, kada je Ikodinović donio odluku koja ga je umalo koštala života. Kako je sam tada priznao, svjesno je preuzeo svu krivicu na sudu.
– Sjeo sam pijan na motor. Imao sam 1,70 promila alkohola u krvi. Htio sam malo da se opustim, pred prvenstvo, Malaga je bila u pitanju. Ne znam kako bih živio sa tim da sam, daleko bilo, nekog ubio. Sebi sam sve uradio. Preticao sam cijelu kolonu, kad sam pao sa motora takva kiša je krenula da pada… Na sudu sam rekao da je sve krivica moja. Nisam ni kočio, trag kočenja je bio minimalan. Policajac koji je vršio uviđaj mi je jednom prišao u nekom lokalu poslije i rekao mi da je to bio on i da sam letio 86 metara, to je, čovječe, fudbalski teren. Hitna pomoć je došla za 15 minuta. Doktori nisu znali kako sam ostao živ. Bio sam u nikad boljoj formi fizički, to me je spasilo. Istina je da su se doktori oko mene malo više potrudili, antibiotik je doveden hitno iz inostranstva, tadašnji predsjednik se zauzeo za to, to je istina – rekao je on.
Suočavanje sa smrću u šok sobi
Nakon nesreće uslijedio je izuzetno težak period liječenja i suočavanja sa surovom realnošću u bolnici. Ikodinović je detaljno opisao trenutke buđenja na intenzivnoj nezi, slomljena rebra, povrede vrata i svijest o gubitku funkcionalnosti šake. Posebno traumatično bilo je suočavanje sa činjenicom da su drugi pacijenti oko njega gubili živote dok je on uspio da preživi.
– Moja žena je veliki vjernik. Svake nedjelje ide u crkvu, roditelji su joj takvi, ti nisi svjestan… Bitne stvari su mi se sve dešavale na praznike. Nekad sam negodovao jer me bude u nedjelju da idemo u crkvu, to mi je bio jedini slobodan dan, a sad je drugačije. Neke stvari se ne dešavaju tek tako. Kad sam se probudio poslije udesa ruka mi je bila onako gore skroz… Odmah sam pitao da li je još neko stradao. To se obično ne dešava. Budim se u šok sobi.
Dvije garniture ljudi je umrlo, ja sam ostao. Bili su u kesi, kad umru, to tako ide, rajsferšlus ovoliki… Zakonski moraju da budu tu u kesi dok ih ne odnesu poslije. Govorio sam sebi dok sam gledao to: “Majmune, šta si sebi dozvolio”. A ne mogu ništa da kažem, samo gledam to… Oštećene su mi bile glasne žice, nisam mogao da pričam. Doktori su mi prvo spašavali život, pa ruku. Rebra su mi bila slomljena, sav sam u ožiljcima. Priklještio sam bio živce u vratu, nisam mogao da se pomjeram. Odmah sam bio svjestan da od šake nema ništa. To su mi odmah rekli da je to nemoguća misija. Krenuo sam posle toga gotovo od nule. Šta ja znam da radim u tom momentu sem da igram vaterpolo? Ništa – istakao je on, prenosi Blic.
Bonus video:
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.