Puna su nam ovih dana usta žena. Organizujemo panele, radionice, treninge, učimo žene da prepoznaju nasilje, učimo nasilnike da „prepoznaju kad je dosta“, pravimo događaje gdje žene predstavljaju svoje poslove… sve je, kao, za njih. Za nas.
Ova kolumna je lični vapaj i javni čin otpora tišini.
Dnevno nas preplavi toliko „važnih vijesti“ da više niko ne zna ni šta je važno, ni ko to odlučuje.
Zašto se u RS, ali i u cijeloj BiH ne može nabaviti zamjenska hormonska terapija za žene u menopauzi, i zašto nemamo endokrinologe koji se fokusiraju na ovu oblast?
Kako smiriti svoj ego i osjećaj da si iznad svih u okruženju?
Kako otići iz odnosa, ako osjećamo da smo ga prerasli, bez da osjećamo krivicu zbog toga?
Da li je tačno da postoji znatan broj ljudi kojima je važnije da manje rade i po cijenu da manje i zarade? Okvirno, o kom procentu zaposlenih govorimo da su ovakvi? Ovo pitanje uputio je čitalac Srpskainfo psihologu doc. dr Sonji Stančić.
Ako imate pitanja o mentalnom zdravlju, odabiru zanimanja ili ličnom razvoju Srpskainfo vam daje priliku da anonimno podijelite svoj problem ili dilemu sa psihologom i dobijete stručan odgovor i podršku. Doc. dr Sonja Staničić poručuje „Pišite mi – jer svaka promjena počinje pitanjem: Ko sam i kuda idem?“
U tom (ne)predizbornom loncu, u kojem se više ni ne zna šta se zapravo kuha, opet se zakuvalo svašta. Navikli smo već — nekad ispadne fina juha, ili bar tako miriše na prvu, a nekad se odmah vidi da su splačine.
Mislimo li zaista na njihovu budućnost – ili samo na svoju sliku o tome kako treba da izgleda „briga za djecu“?
Naučila sam u životu da ako nešto treba reći – kaže se jednom i jasno. Ne ponavljam – ni u poslu ni u životu.
“Sonja, zašto ne pišeš o ovome? Mogla bi o onome… Sonja, znaš, mislim da je ovo hitno kod nas, ako bi mogla baš o tome. Sonja, jel’ ti stvarno smiješ to napisati? Sonja, mislim da nije dobro da se predstavljaš kao profesorica, ipak znaš…
Dok ljuljaju se kreveti, sjetimo se stihova poznate pjesme. Ljuljaju se kontinenti, sistemi, vlasti… Kod nas, ništa novo. Ustvari, sve je novo, ali nekako reciklirano. U svijetu se sve više gura moda reciklaže, gdje se stare stvari pažljivo preslažu i dijele, kako bi se izbjegla kupovina novih. Ruku na srce, kod nas ima mnogo nekorišćenih, plovnih, skoro novih stvari: od predmeta do ljudi.
Nekada su roditelji išli u školu da čuju nastavnika. Danas idu da ga isprave, ponize ili mu napišu presudu u viber grupi. Nekada je ocjena bila rezultat znanja, a sada je povod za linč. I sve to – bez izlaska iz dnevne sobe.
Kažu da država tone u „najveću institucionalnu krizu“ u posljednjih 30 godina, ali Oni su na godišnjem odmoru. Nedostupni. Ne uznemiravajte ih. Adaptacija traje najmanje 15 dana nakon povratka. Zakon? Sistem? Budućnost? Čekaće. Ali sunce i more – to se ne propušta.
Dok političari četvrtaju rezultate – narod četvrta tablete. Jer u zemlji gdje je luksuz imati cijelu terapiju, a ne cijeli mjesec, procenti više nisu mjera uspjeha, nego alibi za propast.
Vršnjačko nasilje u posljednje vrijeme sve je češće po školama, a najnoviji slučaj se dogodio u OŠ "Sveti Sava" na Laušu kada je učenik 8. razreda pretukao svog drugara.
Represivne mjere donosi svaka država neposredno poslije tragedija i to nije sporno. Međutim, nama nedostaju preventivne mjere iz oblasti mentalnog zdravlja.
Laboratorija za eksperimentalnu psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci učestvuje u jedinstvenom digitalnom evropskom edukativnom događaju, koji će biti održan 12. novembra ove godine u Milanu.
Psiholog iz Banjaluke Sonja Stančić poručila je da su neophodne mjere za očuvanje mentalnog zdravlja u trenutnoj situaciji uzrokovanoj virusom korona, jer bi onda ljudi pokazali više discipline u poštovanju preporučenih mjera za suzbijanje zaraze.
