I ovih dana, lonac je pun: obećanja, ideja, bajatih nada i friško serviranih starih fraza. Dodaju se začini kroz muzičke spektakle, otvaranja već otvorenih objekata i pokoji “sos”, da bude drugačije od tuđe juhe. Ali sve je danas dostupno pa i oni imaju svoj sos. I tako, u nedogled.
Birači čekaju termine tribina pod šatorima, provjeravaju gdje će biti posluženje — da se bar jedan dan uštedi na ručku kod kuće. Ima i onih “profesionalnih podšatorskih” degustatora — hrane i obećanja.
U tom šarenilu obećanja, u uho mi je zapela ideja o civilnom roku za mlade. Kažu, nije vojni, jer na to nemamo pravo, ali će „izgledati kao da jeste“. Biće discipline, reda, dizanja ujutro, ljubavi prema otadžbini i poneke porcije pasulja. I lekcija o poplavama i klizištima.
Sve to nekako zamiriše onim starim začinima — tamo negdje, aktuelnim tridesetih godina prošlog vijeka. Ali da bi se o tome nešto znalo, i da istorija ne bi voljela ponavljače, moralo bi se učiti. Ili bar slušati učene ljude.
Opet ćemo, kažu, „disciplinovati omladinu“ — da vole otadžbinu, da imaju higijenske navike, da rade i ne pitaju.
Zvuči poznato?
Zar nismo napredovali? Zar nismo obrazovaniji, slobodniji, empatičniji?
Ups… pa kod nas, izgleda, neobrazovani i dalje kuhaju juhe. Pa nije ni čudo što se recepti pogrešno čitaju, prepisuju i serviraju.
Uvijek nekako fali taj sastojak — originalnost.
Za originalnost, pa i onu političku, ipak treba nešto više od tatinog novčanika: obrazovanje, ideje, malo talenta i iskustva van ličnog dvora.
Kad bi neko pitao struku — onu pravu, ne partijsku — možda bi saznao da bi, umjesto tromjesečnog „civilnog roka“, bilo korisnije uvesti predmet Empatija.
Od prvog razreda pa do kraja školovanja.
Predmet u kojem bi djecu učili razumijevanju sebe i drugih, poštovanju, solidarnosti i odgovornosti.
Empatija je, ipak, jedina sposobnost koja nas suštinski čini ljudima.
Ali ne može to — jer kako bi onda pravili loše navijače sa još gorim pjesmama?
Kako bi onda, kao vrijednosti, servirali ismijavanje, omalovažavanje i vrijeđanje protivnika?
Ne ide uz narativ.
Umjesto tromjesečnog kuvanja pasulja, možda bi bilo bolje da uvedemo predmet Domaćinstvo.
Da učimo mlade kako da žive samostalno, održavaju higijenu, skuvaju obrok, brinu o sebi i drugima. Da shvate koliko je važno da barem jedan obrok dnevno pojedemo zajedno kao porodica za stolom — jer to je najveća nacionalna vrijednost!
Ups — ni to ne može. Kako bi se onda servirali “gotovi obroci” sa ukusom narkotika i instant vrijednosti silikona?
A ako već hoćemo da ih učimo odbrani i zaštiti, hajde da počnemo od zakona — o građenju, održavanju, zaštiti okoliša.
Da im objasnimo kako to da u 21. vijeku i dalje pijemo “klozetsku” vodu, jer nismo stigli do prečistača, ali jesmo do filtera za Instagram.
I tako, dok se predizborna juhica krčka, ideje plivaju po površini — lake, mutne i bez začina.
Mnogo je sastojaka, a sve manje smisla.
Jer izgleda da, kad se previše puta koristi isti recept, čak i najbolja juha — postane splačina.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.