Verujem da bismo rado poklonili naše polovne, skoro nove nikad odluku donijeli nisu, neiskorišćene da donose odluke negdje drugdje. Možda bi bilo svejedno da li su sa nama ili bez nas. Ili, možda ne bi bilo isto nismo probali bez njih.
Njima se sve reciklira u luksuz, a nama u strah i preživljavanje. Izgledamo kao lutke na trapezu, okreni malo gore, okreni malo dole… Kako god okreneš, mi smo donji.
Iz naše nizine sve izgleda obećavajuće, ili zapravo ni ne vidimo više od vrhova sopstvenih cipela – polovnih i jeftinih. Sanjali smo da ćemo s godinama kupovati skuplje, kvalitetnije, razmetati se poput onih u Evropi prije reciklaže. Nikako da uhvatimo prave trendove, uvijek preskočimo one dostojanstvene, one u kojima i mi možemo biti ljudi prvog reda.
Neka je njima dobro; gledamo ih iz ove naše nizine. Oni nam izgledaju kao neki oreol, sjaje se, a mi se nadamo da čvrsto držimo tu stranačku karticu, ili dovoljno jako zaokružimo glas, da će i nas to sunce obasjati. Njihovo sunce jače greje, za nas bez nade da nas ogreje ono preko grane. Više niko ni ne razmišlja, ni ne postavlja pitanja. Čude se neki na nivou statističke greške kako je to moguće.
Moguće je – ima i recept kao za zimnicu: kada nemamo dovoljno, oduzmeš nadu i snove, dodaš nekoliko kašika straha, i sve potopiš u ključnoj atmosferi linča. Ne može da ne uspije. Tako, kao prava zimnica, pečeni, oljušteni i skuvane nade spremljeni da trajemo. I niko se više ne pita da li mora baš ovako:
-da li je plata samo za račune, a penzija za osnovne lijekove,– da li se slava i sahrana uzimaju na kredit,– da li djeci kupujemo i sveske i patike, ili samo jedno.
Umjesto toga – liječimo ljude sms porukama i niti ne postavljamo pitanja:
Zašto su nam majke plave od batina?
Zašto su nam kćeri roba za izbore?
Zašto nam je kokain jeftiniji od praška za veš?
Zašto naši penzioneri, ako imaju sreće, glođu pileća leđa, a nikad pileća prsa?
Zašto voće kupujemo na grame?
Zašto je zimnica postala luksuz, a botoks uz kafu razbibriga?
Zašto smo mi i oni – naši i njihovi – podobni i nepodobni?
Da li je išta od ovog normalno ili samo lijepo reciklirano?
Nekako je to nenormalno postalo tako normalno. Samo nek je njima dobro i da ih ništa ne ljulja… Može krevet od zadovoljstva, a ne zato što su mu otpali federi od starosti, kao nama, pokornim, visoko uzdignutog pogleda ispod njihovih đonova.
Doc. dr Sonja Stančić
Ps. Odgovor na sva pitanja nije recesija, nije svjetska kriza, nisu ni oni „protiv nas“. Odgovorje uvijek isti – naša šutnja i njihov komfor na njoj izgrađen.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.