Policija siluje, a sistem ćuti

Znam ovaj naslov mogao bi stajati iznad mnogih tema.

I znam — možda se od mene očekuju nove riječi, igra značenja, simbolika i rime.

Ali danas za to nema mjesta.

Jer u Bosni i Hercegovini policija siluje djevojčice, a sistem ćuti.

Ovo nisu udarne vijesti.

Sporadično se pojave u ponekom mediju, kao kap u moru — i nestanu.

Nema političara koji viču.

Nema univerziteta, institucija, javnih ličnosti.

Nema ni struke koja bi morala da govori.

Nema ničega.

Jer to su, valjda, „tamo neka djeca“.

Nečija, a opet ničija.

Puna su nam usta dječjih prava, projekata i kampanja. Govorimo da „radimo sve za djecu“.

A onda, pred očima svih, stoje djeca — s imenom i prezimenom — koja su silovana i zlostavljana od onih koji su se zakleli da ih štite.

I umjesto reakcije, čujemo: „Treba sačekati da se sve ispita“, „ne prejudicirati“, „dokazati“.

Odgovornost se prebacuje kao lopta.

Niko ništa nije znao.

A svi su znali. Baš svi.

Jer ovo je Bosna i Hercegovina — i da se ne lažemo, oduvijek smo zagledani u tuđu kapiju.

Muka mi je.

Muka mi je od nemoći, od tišine, od hladnoće.

Muka mi je koliko je jedno dijete — jedna djevojčica — bezvrijedna za ovu zemlju.

Za sve nas.

Nisam vidjela da se policija ogradila od svojih kolega monstruma.

Nisam čula da je iko rekao: „Ti ljudi nikada više ne mogu biti policajci.“

Nisam vidjela da su se profesori, političari, pravnici oglasili i ogradili.

Nisam čula da ide vandredni nadzor svih instucija koje se bave djecom.

Nisam čula da ćemo poštriti kazne, da ćemo ubrzati procese.

Ali jesam vidjela kampanje o „zaštiti djece“, konferencije i saopštenja o „boljoj budućnosti“.

Vidjela sam i vapaje za „povratak“ i „natalitet“.

E pa — nemojte se vraćati.

Ovdje će policija da vas siluje, a sistem će da skrene pogled.

I ako nešto i dospije u javnost, biće rečeno da su ta djeca „slagala“, „isprovocirala“, „izmišljala“.

Jer u ovoj zemlji se to, navodno, ne dešava „našoj djeci“.

Ne, naši očevi, ujaci, teče, rođaci, policajci, političari, profesori nisu silovatelji.

Mi smo samo — umjetnici poricanja.

Uvijek se to dešava negdje drugdje.

Odavno znam da nismo empatično društvo.

Znam da ćemo proći pored gladnog djeteta, jer „nije naše“.

A pred zlostavljanim ćemo zatvoriti oči — da lakše povjerujemo da se to nikada nije ni desilo.

Ne, to nije „izolovani incident“.

Ne, nije rješenje da se svako ogradi i pošalje saopštenje o „zloupotrebi medija“.

Svi su odgovorni.

Svi su znali.

Jer svi su glasni kad treba govoriti o „zaštiti djece“ — dok primaju novac iz projekata ili skupljaju glasove pred izbore.

Ali kad treba pogledati u sopstveno lice — u patološko, sadističko, bešćutno lice društva koje smo stvorili — tada svi peru ruke.