Za njihovu budućnost.
Za djecu.
Za našu, kažu.
Ali mislimo li zaista na njihovu?
Volimo svoju, busamo se u prsa kako su uspješni od projekta od projekta. A na „našu djecu“ — tipičnu, atipičnu, maloljetnu, punoljetnu mislimo od svečanosti do svečanosti.
Za svako dijete imamo po nešto: neku riječ, neku igru, možda knjigu, autobusku kartu.
Od budućnosti im nudimo samo transparente i prijedloge zakona koji nikada neće biti realizovani — jer nisu u realitetu.
Ili možda jesu, ali nisu bili ni prije dvadeset, ni prije trideset godina.
Pa kako onda tek sada da mislimo na njih a roditelje smo im pretvorili u bensedinske slučajeve? A mogli smo i mi da budmo srećna djeca da smo odreagovali tad nekad.
Djecu već sa četiri godine pripremamo za inostranstvo.
Više od polovine mladih kaže da ne vidi svoju budućnost u svojoj zemlji.
Svoje osmijehe dijeliće strancima, svoje ljubavi čuvaće u tuđim gradovima, svoju djecu učiti da ne brinu — na nekom stranom jeziku.
A mi ovdje?
Mi brinemo o njima tako što na plakatu koncerta piše: bezalkoholno druženje za maloljetne.
Jaki smo na riječima, ali do posla se stiže samo preko ljepljenja plakate, partijske knjižice i stotinu „sigurnih glasova“ – ako vam se posreći. Uskoro novi krug pa kome se posreći – još jedna nada za unaprijed izgubljene snove.
O mladim ženama mislimo kad ih uguramo u statistike zakona ili torove ženskog preduzetništva.
Nisu ravnopravne, ali su bar broj kojim se rado razbacujemo.
O porodicama brinemo kroz „pronatalitetnu politiku“ koja se svodi na liječenje steriliteta.
A to nije pronatalitetna politika – to je medicinska procedura.
Ali ko još ima vremena da shvati razliku?
Najbolji su odavno otišli.
Ovo su zamjene zamjena – sa sumnjivim diplomama, a ponekad i bez njih.
Jer što manje znamo, manje mislimo.
A kad se ne misli – onda može igranka da počne.
Mi smo, naravno, umjetnici zamjene teza.
Sve što nam se ne dopada – nazvaćemo neprijateljima naše spektakularno osmišljene „budućnosti za djecu“.
A meni sve to sve više liči na ringišpil u onom cirkusu što blješti usred nepokošene livade.
Okolo psi lutalice, ispred bilbordi pobjede, a unutra – šarene laži.
Stipendije koje ništa ne znače, novčane povlastice koje niko ne osjeti, i djeca koja odavno više nisu ovdje.
I ponekad, dok gledam avetinjski prazne prozore kuća, čujem kako vjetar nosi smijeh koji se više ne vraća.
Kao eho nekog djetinjstva koje je preseljeno u tuđe jezike i tuđe adrese.
A ovdje, ostaju samo roditelji koji broje dane do tog famoznog poziva preko ekrana — i oni što još uvijek vjeruju da se vrijedi nadati.
Možda i vrijedi.
Jer ako zaista mislimo na njih – onda ne smijemo prestati da govorimo.
I da vjerujemo da će se jednog dana taj smijeh ponovo čuti ovdje, među nama.
Jer možda nismo izgubili djecu – možda smo samo još jednom zaboravili da ih stvarno slušamo.
Ps. Ne tražimo čuda — samo da djeca imaju razlog da ostanu.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.