Sljepilo je dobio nakon rođenja. Kaže da je rođen u sedmom mjesecu zbog čega je morao da ide u inkubator.
– Nakon tog dugog držanja u inkubatoru sam imao sam par kriza, u kojima sam jedva preživio, ali je sreća bila što se sve to odrazilo na vid, a ostale su funkcije odlične – istakao je Kojić.
Ovaj dvadesetogodišnji mladić, marljiv i vrijedan, u dvije decenije života spakovao je mnogo toga. Iako se suočavao sa diskriminacijom u osnovnoj i srednjoj školi, to ga nije pokolebalo da se bavi onim najvrjednijim – ljudima koji trebaju pomoć.
– Nije mi bilo teško pripremiti se za fakultet jer su to bili sve predmeti koje ja volim. Socijalni rad sam izabrao baš iz tog razloga što sam bio u školi u kojoj su boravile osobe sa invaliditetom i prema tim osobama neka djeca su vršila diskriminaciju, djeca bez invaliditeta su vršila diskriminaciju nad djecom sa invaliditetom – započinje priču Kojić.
Diskriminacija
Za Srpskainfo priča da su pojedini učenici diskriminisali dijete koje ima Daunov sindrom. Priča da su joj govorili da je debela, kao i raznorazne pogrdne riječi koje on nije mogao slušati.
– Tu osobu sam štitio i branio i tada sam sebi rekao “Ti ćeš biti socijalni radnik”. Mora neko da se bavi tim osobama, da pokaže da i te osobe nešto vrijede. I zbog toga sam izabrao socijalni rad. I naravno, zbog svoje socijalne radnice koji je svoj posao radila vrijedno i marljivo – priča ovaj vrijedni mladić.
On smatra da diskriminacija i nerazumijevanje osoba sa invaliditetom kreće od porodice i od same sredine.
– Na primjer, u manjim sredinama ljudi se nisu s tim susretali i jednostavno bježe od toga. Ne žele toliko da se druže sa osobama sa invaliditetom. Možda uvesti edukacije tim ljudima, da uvedemo stručne edukacije o osobama sa invaliditetom i nadam se da bi možda narod bio svjesniji svega toga, ali mislim da to ide od kuće i da je sve stvar vaspitanja – ističe mladi Kojić.
Boravak na fakultetu
Kojić priča da diskriminaciju nije doživio na fakultetu i da je dosta drukčije u odnosu na period života u osnovnoj i srednjoj školi. Smatra da su studenti dosta zreliji i ozbiljniji.
– Oni ne doživljavaju tako već me smatraju ravnopravnom sebi i samo to druženje sa studentima doprinijelo je da bude opušteniji na fakultetu nego u osnovnoj i srednjoj školi – priča Kojić.
Dodaje da su i profesori pristupačni i pomažu mu koliko god mogu.
– Ja sam sa svima njima zadovoljan. Svaki dan koji provedem na fakultetu je za mene jedno novo iskustvo. Upoznajem se sa novim sadržajem i profesori su uvijek tu da mi objasne šta mi nije jasno. Studenti su odlični. Puno pohvala za njih. Pomažu mi i što se tiče učenja i kada trebam negdje otići. Ali, takođe i drugi studenti koji su ovdje u domu – kaže Kojić.
Prilagođenost osobama sa invaliditetom je, prema Miloševom mišljenju, dobra. U Trećem paviljonu Studentskog doma “Nikola Tesla”, gdje i sam živi, ima sve potrebno.
– Ja sam se i kod svoje kuće navikao na okruženje. Mogu čak da hodam i stepenicama. Većina stvari je prilagođena. Sama ova soba ima u kupatilu tuš kabinu koja je prilagođena i za kolica. U gradu, nažalost, ima stvari koje nisu prilagođene za osobe sa invaliditetom – zaključio je ovaj vrijedni mladić.