Odlazak srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika u službenu posjetu Hrvatskoj, gdje se sastao s predsjednikom Zoranom Milanovićem i premijerom Andrejom Plenkovićem, politički je događaj sedmice u BiH, ali i šire. Te susrete protokolarnim može da nazove samo onaj ko je slijep na višeslojnost javnih, ali i skrivenih poruka s Pantovčaka.
Pod jedan, Dodik je u Zagreb otišao zvanično, na poziv hrvatskog predsjednika. Dakle, državni vrh susjedne države pozvao je samo Dodika, a ne kompletno Predsjedništvo, jer bi u tom slučaju priznali Željka Komšića za „hrvatskog“ člana, što oni ni u kom slučaju ne žele. To što su lideri zemlje koja je članica EU i NATO za sagovornika prihvatili Dodika, iako je pod otvorenim sankcijama SAD i tihim sankcijama EU, poruku čini još jačom. Ili im je dogorjelo do nokata, pa prihvataju svakoga ko javno kaže da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ili se mijenja klima prema Dodiku.
Pod dva, Dodik je u Zagreb otišao nakon što je iz Banjaluke u Hrvatsku i Srbiju upućen, kako kažu, isti dokument u kome se susjedne države obavještavaju o nasilnim promjenama Dejtonskog sporazuma od strane OHR, a u posljednje vrijeme i od Ustavnog suda BiH. Dobio je dva odgovora: Hrvatska neće podržati jednostranu promjenu Dejtona (što su u Sarajevu glupo protumačili kao poruku Dodiku), a u Predsjedništvu BiH ne mogu da budu dva člana iz istog naroda. Ovu poruku Sarajelije nisu tumačile, jer je Milanović u izjavi bio više nego jasan. Upravo to je ono što je Dodik želio da čuje i po šta je otišao. Sada više nije samo Beograd taj koji traži ravnopravnost naroda u BiH, nego je to otvorenije nego ikad i Zagreb. Dokazi o bošnjačkoj (SDA) političkoj majorizaciji Hrvata, s planom da nakon toga krenu i na Srbe, sada su izneseni i u Zagrebu, i to od strane hrvatske vlasti, koja je na početku mandata i koja ima četiri godine da ne odustane. To sve skupa može da znači da je Dodik u pravu kada govori da je ovakva BiH nemoguća i da će se raspasti ako se ne vrati na „izvorni Dejton“.
Pod tri, zagrebački susreti na svjetlo dana su istjerali pravo lice onog što nazivaju političko Sarajevo. Priča o ravnopravnosti tri naroda u BiH zvanično je pala u vodu, a isplivala ogoljena namjera stvaranja „građanske“ BiH u kojoj nema konstitutivnosti (za koju Komšić – pazite sada – kaže da je prevaziđena!), u kojoj vladaju najbrojniji (Bošnjaci) i u kojoj postoji namjera da se “Komšići” Hrvatima spuste i na niži nivo vlasti. Uostalom, Bakir Izetbegović je otvoreno priznao da između koncepta Komšića i Čovića uvijek bira onog prvog.
Pod četiri, podvala je političku poziciju Hrvata u BiH poistovjećivati s HDZ i Draganom Čovićem. Čović će biti i proći, ali ostaje problem da se većini Hrvata koji izađu na izbore ne dozvoljava da izaberu svog člana Predsjedništva BiH. Šta god mislili o Hrvatima, niko nema pravo da od njih traži da pređu preko toga.
Pod pet, isti dan kada je Dodik bio u Zagrebu, u Mostaru Izetbegović i Čović nisu mogli da se dogovore o izmjenama Izbornog zakona. Pregovori se nastavljaju, ali s razlikom da Čović sada u njih ulazi jači nego ranije, jer je iz Zagreba dobio otvorenu podršku da se izbori za ono što traži. Naravno, ne treba očekivati da SDA popusti, ali nastavak mrcvarenja im ne ide u prilog, jer se zahvaljujući takvoj politici Federacija pretvara u crnu rupu Evrope u kojoj se ne poštuju rezultati izbora, koja nema legitimnu vladu, kojom vršljaju migranti i koja postaje bezbjednosni problem regiona.
Pod šest, Dodik je kapitulirao u Zagrebu na temi Trgovske gore. Zamislite da je na njegovom mjestu bio neko iz opozicije, a da je gradnja odlagališta nuklearnog otpada na granici Hrvatske i Srpske spomenuta samo usput? Vjerovatno bi do sada već bio proglašen nepoželjnim u RS. Opozicija pokušava da uradi to isto, ali osim desetina saopštenja za javnost, nemaju snagu da od ovoga naprave veliku priču za kampanju, koja im je nasušno potrebna. Dodik se na to neće mnogo obazirati, jer je svesno trampio Trgovsku goru za ostalo gore pomenuto.
Pod sedam, Dodik nije zaštitnik hrvatskih interesa u BiH, nego ih samo pragmatično prislanja onome što smatra da su interesi njega i Republike Srpske. Još prije nekoliko godina, kada je u banjalučkom Banskom dvoru poslije izbora okupio svoje načelnike i odbornike, poručio im je da s Hrvatskom ne treba ulaziti u sukobe, jer kao članica EU može da nanese štetu interesima RS. Istina, ostaje nejasno dokle se možemo povlačiti i da li je zagađenje Une i Novog Grada crvena linija. Ali, činjenica je da iz Zagreba više nema otrovnih političkih strelica prema Banjaluci, osim od strane onih koji su politička prošlost.
Pod osam, svako ko je dobronamjeran prema BiH zna da solo inostrani izleti naših lidera uvijek donose unutrašnje probleme. I ovaj put, ako već nije bilo moguće da u Zagreb idu sva tri člana Predsjedništva, bilo bi korisno da su usaglasili nastup jednoga, ili da ih je on bar zvanično informisao o posjeti Hrvatskoj. Problem je što niko od njih trojice ne želi dobro BiH.
Pod devet, velika je zebnja da li su Srbi kroz istoriju naučili dovoljno o političkom ponašanju Hrvata, u onom dijelu da udare s leđa istog momenta kada postignu svoje ciljeve.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu