Ipak, malkice je drukčije u praksi, u kojoj se, uglavnom, sve svodi na obećanja i puste želje, te sugerisanje ljudima da budu strpljivi i još malo sačekaju.
U svim političkim partijama slažu se da je odlazak građana gorući problem u našem društvu, te da grčevito treba raditi na njegovom rješavanju. A to, kako poručuju, podrazumijeva izričito vrednovanje obrazovanja i znanja, a ne stranačke podobnosti. Dakle, na prvo mjesto napokon moraju da izbiju diplome, a ne partijske knjižice.
Lijepo, nema šta, ali trenutno se ne nazire ni tračak svjetlosti da će u budućnosti biti tako. Mlade ljude, ma kako briljantni studenti bili, i dalje guši ubjeđenje da do posla u struci mogu da dođu samo ako se smjeste pod okrilje neke partije.
Pošto praksa zapošljavanja podobnih umjesto sposobnih traje prilično dugo, mnogi se, nakon završetka fakulteta, i ne upuštaju u potragu za poslom, pa je sve više onih koji obijaju pragove konzulata i ambasada država u Evropi i svijetu.
Bježe glavom bez obzira, više se i ne osvrćući na priče o raznim projektima koji bi, bože moj, trebalo da pomognu mladim ljudima da dobiju posao, zasnuju brak, oforme porodicu.
Sve to traže u bijelom svijetu, gdje neće slušati ničija obećanja, nego pošteno živjeti od svoga rada.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu