Laju od uzbuđenja, jer ste možda baš vi onaj neko ko će ih, makar na tren, pogledati kao živa bića. Laju i kada asfalt gori i vazduh titra. I čekaju.
U toj gomili šapa, u očima jednog prelijepog haskija koji vas gleda kroz rešetke, krije se cijeli jedan svijet.
U zemlji u kojoj se sve gleda kroz politiku, ovi psi su najčistija istina. Ne pripadaju ni jednoj stranci. Ne znaju ni za izbore, ni za kampanje. Znaju samo za glad, žeđ, beton. Zamislite život, taj pseći, na plus 38 stepeni.
Volonteri su ti koji su digli glas. Oni su punili kante sa vodom, mazili, liječili i tješili. Oni su taj bedem između sistema, koji ne vidi, i pasa koji ne znaju da ne vole.
I ne, nije ovo priča o jednom azilu. Ovo je test empatije, sposobnosti da budemo ljudi. Jer ta četvoronožna bića ne traže mnogo, malo hrane, vode, hlada i dodir ljudske ruke. Ne pomažemo njima, kako ćemo drugima?
Gradska uprava, koja tvrdi da “ima volju i kapacitet”, imala je vremena da to pokaže. Nije. Sve dok nije postalo politički neugodno ćutati. A kad ćutite o patnji slabijih, tada najglasnije govorite o sebi.
I nije ovo nikakva optužba, ni upiranje prstom. Ovo je molba za one koji nemaju glas, ali imaju srce. A znamo da ko zaboravi slabije od sebe, zaboravio je i biti čovjek.
I neka nas ne prevari što psi laju. Oni to čine jer još uvijek veruju. Onima koji brinu, pa i ne brinu o njima. I koliko zaista vrijedi naše čovještvo, ako ga ne možemo pokazati onima koji su najnemoćniji? Da li smo ljudi?
Ako ih ovakve možemo gledati, šta smo to postali?
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.