Dok borci koji su za Republiku Srpsku svoje zdravlje i živote ostavljali na ratištima, dobiju pola marke kao “zahvalnost države”, a penzionerima se u džep spusti povećanje od cijelih 30 feninga dovoljno za kiflu, ali ne i jogurt, – nasljednici vode milione kroz firme, projekte i tendere. Ta disproporcija između onih koji su stvarali i onih koji nasljeđuju izgleda kao najbolja ilustracija današnje realnosti.
Kažu da je roditelju najveća sreća kada njegovo dijete uspije. Ako je suditi po onome što vidimo u Republici Srpskoj, naši političari moraju biti najsrećniji ljudi na svijetu. Njihova djeca uspijevaju brže nego što običan student stigne da preuzme diplomu na fakultetu.
Pogledajmo samo sina bivšeg premijera Radovana Viškovića. Dok prosječan mladić ili djevojka traži pripravnički posao i dobija odbijenicu jer nema iskustva, Viškovićev nasljednik dobija – firmu. Ne praksu, ne volontiranje, nego firmu. Neko bi rekao: “Pa eto, i to je praksa, samo malo ozbiljnija.”
Dodikova djeca takođe plivaju u poslovnim vodama. Njihovi biznisi uvijek imaju pravog partnera i savršeno vrijeme. Kao da uspjeh dolazi u porodičnom paketu, zajedno sa kumovskim vezama i političkom podrškom. I dok se obični mladi pitaju da li da idu za Njemačku ili Sloveniju, Dodikovi potomci pitaju samo da li će iduće godine proširiti poslovanje ili otvoriti novu firmu.
Ni porodica Cvijanović ne kaska. Djeca su obrazovana, pozicionirana i spremna za nastavak porodične tradicije. Kao da neko gore vodi spisak: roditelj na vlasti – dijete u poslu. I tako se zatvara krug.
U međuvremenu, narod dobija nagrade za svoj trud. Borci – pola marke dodatka. Penzioneri – 30 feninga. I dok gledaju vijesti o novim poslovnim uspjesima političkih nasljednika, vjerovatno se pitaju: “Jesu li to oni za koje smo mi ratovali i radili?”
Sarkazam je suvišan, ali evo ipak: možda bi Vlada mogla organizovati seminar za obične građane pod naslovom „Kako postati uspješan preko noći“. Predavači – sinovi i kćerke političara. Ulaz besplatan, ali izlaz – rezervisan samo za one sa pravim prezimenom.
Jer u ovoj zemlji nije bitno da li znate engleski, da li ste završili fakultet ili da li radite dva posla da preživite. Bitno je samo da se u matičnom uredu upiše pravo ime oca ili majke. Ostalo se već nekako riješi.
A svi ostali? Oni mogu da čekaju na šalterima, računaju da li će im stići struja i možda se obraduju kada država odluči da im poveća primanja za 30 feninga. Jer, ipak je i to – kako vole reći – “značajna podrška”.
Možda bi se ovakva priča mogla ispričati i kao bajka: nekada davno, u jednoj zemlji, roditelji su se trudili da im djeca žive bolje. Razlika je samo u tome što su neki roditelji ginuli i radili za pola marke, a drugi sjedili u foteljama i pripremali imena za buduće firme.
Postavlja se logično pitanje: je li ovo država jednakih šansi ili država jednakih prezimena? Ako je suditi po praksi, jedini pravi “start-up paket” u Republici Srpskoj je imati oca ili majku na vlasti. A za ostale? Ostaje nada da će tih pola marke pretvoriti u cijelu.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.