Prosječna penzija za četiri mjeseca porasla je za svega 1,18 KM. Za toliko ne možete kupiti ni hljeb ili litar mlijeka.
Ali zato će od avgusta penzioneri dobiti povećanje od 3,55 odsto. Dovoljno da se zvaničnici pohvale brigom za najstarije, ali nedovoljno da penzioner prestane birati između lijekova i hrane.
Tri odsto možda i zvuči ozbiljno dok ne shvatite da je riječ o dvadesetak maraka. A poskupjelo je gotovo sve što čovjek mora kupiti da bi živio. Ono što nije poskupjelo danas, vjerovatno će sutra.
Istovremeno, sindikalna potrošačka korpa postala je naučna fantastika. Ne zato što je prepuna luksuza, suprotno. U njoj nema mora, restorana, dječjih rođendana, popravke automobila, kredita, vikend putovanja… Nema prostora ni za ozbiljniju bolest. To nije korpa za život. To je korpa za preživljavanje.
I ni za nju prosječna plata nije dovoljna.
Još je poraznije što smo se na takvu situaciju gotovo navikli. Poskupljenja više nisu vest nego rutina. Kad gorivo poskupi, poskupi sve. Kad gorivo pojeftini, ne pojeftini ništa. To je vjerovatno jedini ekonomski zakon koji kod nas funkcioniše bez greške.
A o kvalitetu života skoro niko ne govori. Danas se razgovara o tome u kojem marketu je jeftinije ulje. Danas se planira kako izdržati do naredne plate. Nekada se štedjelo za budućnost. Danas se posuđuje za sadašnjost.
I onda dođe saopštenje da su plate porasle. Jesu. Ali ako plata poraste 33 marke, a osnovni troškovi života više od 50, to nije rast standarda. To je, ljudi moji, sporije siromašenje.
Bonus video
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.