Za osam i po godina kroz kupoprodaju nekretnina prošlo je čak 8,5 milijardi maraka, a samo u prvih šest mjeseci ove godine promet je dostigao 826 miliona KM. Broj ugovora raste, vrijednost raste još brže, a rekordi padaju jedan za drugim.
Stan u Banjaluci od 166 kvadrata plaćen 738.700 KM, a kuća prodata za milion i po. Poslovni objekti u Bijeljini i Doboju dostižu višemilionske iznose. Garaža u Doboju košta 60.000, parking mjesto u Banjaluci više od 73.000 KM. Nekada se za taj novac kupovao pristojan stan.
I onda čovjek sasvim logično postavi pitanje – ko to kupuje? Odgovor postoji. Kupuju oni koji imaju višak kapitala, ljudi iz dijaspore, investitori, oni koji novac žele sačuvati od inflacije. Nekretnina je postala svojevrsni sef.
Ali postoji i druga Republika Srpska. To je ona koja krajem mjeseca računa koliko još dana ima do plate. Ona u kojoj sindikalna potrošačka korpa iznosi gotovo 2.920 KM, dok prosječna plata jedva prelazi 1.690 KM. Paradoks je očigledan. Dok jedni kupuju drugi, treći ili peti stan kao investiciju, drugi pokušavaju da sastave mjesec.
Nije najveći problem nije to što postoje luksuzne i skupe nekretnine. Bilo ih je i biće u svakom društvu. Problem je kada takvi rekordi postanu simbol ekonomije.
A sve dok budemo slavili rekordne cijene nekretnina, a istovremeno prihvatali da prosječna plata ne može pokriti ni osnovnu potrošačku korpu, živjećemo u dvije Republike Srpske.
U jednoj se kvadrati kupuju kao ulaganje. U drugoj se svaki odlazak u prodavnicu pretvara u računicu šta može stati u korpu.
Tržište nekretnina nikada nije bilo bogatije, ali to ne znači da su građani bogatiji. Naprotiv.
Bonus video
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.