Jednostavno, događaji koji su uslijedili nakon oslobođenja tog gradića od strane Vojske Republike Srpske ostavili su gorak ukus kod svakog normalnog Srbina.
Uvijek, naravno, među pripadnicima bilo kog naroda možete naći jedan broj sociopata, psihopata i manijaka raznih fela koji se „pale“ na ubistva i masakre.
Srebrenica je, svakako, morala da bude oslobođena kako bi prestala zvjerska ubistva srpskih civila u okolnim selima, ali ono što se događalo poslije njenog oslobođenja, kod svakog normalnog čovjeka bacilo je ljagu na tu opravdanu i čistu vojničku pobjedu.
Hrvatska već više od tri decenije proslavlja „Oluju“, akciju kojom je prestalo postojanje nekadašnje Republike Srpske Krajine i protjerano više od 200.000 Srba.
S hrvatske tačke gledišta, ta akcija imala je opravdanje u želji da se uspostavi suverenitet na teritoriji cijele hrvatske države. S druge strane, u cijeloj „Oluji“ ne može se navesti nijedna briljantna vojnička pobjeda hrvatske vojske nad srpskim „okupatorom“.
Ostavljeni na cjedilu, bez bilo kakve pomoći iz Srbije, ali i Republike Srpske, krajiški seljaci i zemljoradnici, žene, djeca i starci, na traktorima su pobjegli pred hrvatskim „oslobodiocima“. Oni koji su ostali, masovno su ubijani na kućnim pragovima.
Kompletna Hrvatska, osim nekolicine časnih izuzetaka, euforično proslavlja ovaj zločin. Protjerivanje i ubijanje srpskih seljaka i sirotinje danas se u „lijepoj njihovoj“ posprdno naziva „traktorijada“. Valjda je najveći istorijski uspjeh nekog naroda to što je u bijeg natjerao svoje komšije poljoprivrednike.
Apsolutno ne vjerujem u predrasude i klišee, ali se ovdje prosto nameće famozna Dučićeva teza o hrvatskoj hrabrosti i stidu.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.