Jer programi su očigledno precijenjeni. Ozbiljna pitanja su dosadna. Rezultati su nezgodni. Odgovornost još nezgodnija. Mnogo je lakše uzeti stari snimak političkog protivnika, dodati jednu uvredu, začiniti je sa malo predizborne patetike i čekati da internet odradi svoje. Kao da će birač, nakon svega što je prošao, otvoriti društvene mreže, pročitati dvije političke doskočice i uskliknuti: „E, ovaj me je kupio. Za njega glasam“.
To je, zapravo, najuvredljiviji dio cijele priče. Ne vrijeđa narod toliko sama politička svađa. Političari su se svađali oduvijek. Vrijeđa pretpostavka da je građanima za odluku o tome ko će upravljati njegovim životom dovoljno ponuditi malo jeftinog humora.
Najtužnije je što iza takvih objava stoji jedna prilično uvredljiva pretpostavka da je narod glup.
Možda će takve objave donijeti klikove. Možda će donijeti lajkove. Možda će završiti u grupama i na portalima, uz desetine komentara onih koji su odavno odlučili za koga će glasati. Ali klik nije glas. Lajk nije mandat. A politički status nije program.
Problem je što je mnogo lakše napisati zajedljivu rečenicu nego objasniti kako ćete povećati plate. Lakše je ismijati protivnika nego objasniti zašto ljudi odlaze. Lakše je biti šaljivdžija nego biti odgovoran. I upravo zato društvene mreže postaju savršeno mjesto za političare koji nemaju šta novo da ponude, ali imaju šta da kažu o protivniku. Ne morate govoriti o budućnosti. Dovoljno je iskopati prošlost onoga preko puta.
Ali, političari zaboravljaju da građani nisu publika rijaliti programa. Ne glasaju za onoga ko je najbolje uzvratio uvredu. I ne biraju vlast da bi gledali kako se političari svađaju na internetu. Biraju ih da rade. A ako već žele da se svađaju, neka se barem svađaju oko toga ko će bolje riješiti probleme građana.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.