U znak žalosti za pokojnikom, rodbina od smrti počinje da nosi crninu. Žene su ranije nosile crnu maramu, a muškarci crnu košulju ili flor.
To se nosi godinu dana, i za to vrijeme rodbina ne učestvuje u veseljima, ne igra i ne pjeva.
Međutim, danas se dopušta da se crnina obavezno nosi do 40 dana, a po želji pola godine ili godinu. Ovdje treba naglasiti da se, bez obzira, kada se desio smrtni slučaj u porodici, obavezno slavi krsna slava, na isti način kao i uvijek.
Kaže se, čak, da je potrebnije slavu slaviti pod tim okolnostima, jer se u molitvama za slavu molimo za pokoj duša naših umrlih srodnika.
Ne treba u godini dana poslije smrti pokojnika praviti veselje u kući, svadbe, žurke, igranke i slično. U svim ovim slučajevima i o svemu što je vezano za običaje o sahranama, dobro je posavjetovati se sa sveštenikom, jer su običaji različiti u raznim krajevima, pa je ovdje nemoguće pomenuti i ukazati da li je neki običaj dobar ili nije.
Po hrišćanskom učenju smrt je „kazna za grijeh“, kazna za Adamov grijeh prema Bogu. Prema prvobitnom Božjem planu čovjekov prelazak iz zemaljskog života u vječnost, trebalo je da bude bezbolan, jedan preobražaj duše i tijela, slično leptiru koji iz ličinke na krilima se uzdiže prema nebu.
Svaki pogreb prate razni običaji u Srbiji. Razlog za to leži u činjenici da svaki kraj ima svoje karakteristične navike i rituale.
U prošlosti ljudi su najčešće umirali u svojoj kući. Pa su i nastala narodna vjerovanja za sahrane vezana neposredno za smrt najbližeg. Tako, na primjer, u pojedinim mjestima svi članovi porodice moraju biti budni kada se dogodi smrt. Kako se smatra da je smrt stanje slično spavanju postoji opasnost da se pokojnik „sretne“ sa osobom koja je zaspala, te da će on sljedeći umrijeti.
Ukoliko osoba umre sa otvorenim očima, onaj koji je prvi ugleda umire za njima. Dok pokojnik kome se su našle šibice u džepu u trenutku smrti sigurno će se povampiriti. Iz ovog vjerovanja razvijeno je drugo – ubadanje pokojnika iglom kako se ne bi vratio kao vampir.
Odmah nakon smrti sva ogledala u kući se prekrivaju, jer duh pokojnika može da uđe u ogledalo i ostane među živima. U okolini Valjeva u tu svrhu otvaraju se prozori i vrata, a sav namještaj, pa i posuđe se okreću naopako, piše Alo.
Voda u kojoj se preminuli kupa je nečista. Pa ima moć da učini lažao onome ispred čije kuće se prospe.
I samo mrtvo tijelo je štetno po životinje i biljke. Zato pogrebna povorka nikako ne treba da ide preko polja i livada ili kroz stado. S druge, pak, strane postoji vjerovanje da je bolest demonskog karaktera. Te ljudi iznose bolesnu djecu pred povorku koja prolazi kako bi bolest prešla na pokojnika.
U pojedinim ruralnim krajevima naše zemlje smatra se da rođaci koji su rođeni istog mjeseca imaju istu sudbinu. Odnosno, smrću jednog vrlo brzo nastupa i smrt drugog. Da bi se to izbjeglo, prilikom organizovanje sahrana, vrši se “otkup” mrtvaka. Dok se u okolini Zaječara rodbina i prijatelji na groblju gađaju komadima zemlje. Ovo vjerovanje donosi sreću, tj. pogođeni “neće biti sljedeći”.
U drugim, pak, dijelovima na pogrebu se gađa strijelom. Onaj ko pogodi metu dobija imovinu pokojnika.
Prema vjerovanju, sa groblja se ne treba vraćati istim putem. Na taj način pokojnikova duša može da pronađe put do kuće.
Tradicionalni ritual jeste i pravljenje lutke sa likom preminulog. Žene iz najuže porodice svakog dana dana je peru i oblače. Ako je u pitanju muškarac običaj se obavlja dvije i po godine. Dok za žene dvije godine. Nakon tog perioda lutka se odnosi na grob.
Takođe, postoje i vjerovanja i običaji nakon sahrane vezani za parastose. Oni su posebno izraženi u vlaškom kraju. Ljudi koji se nađu na sofri ne smiju da ustanu sve dok sa ručkom ne završi najstarija osoba za stolom. Time se štite mlađi od prerane smrti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu