Najbolnije od svega jeste to što bivši borci Vojske Republike Srpske zaista ne traže mnogo. Za “bolji” entitet i ekonomsko svjetsko čudo, koje se, prema tvrdnjama pojedinih domaćih političara, uspješnije nosi s aktuelnom krizom nego SAD, Japan i EU zajedno, ne bi trebalo da bude preveliki izdatak da ratnim veteranima obezbijedi novac da makar sebi kupe lijekove. Valjda su toliko zaslužili.
Da li to borci zaista traže previše ako smatraju da bi invalidnine, mjesečni i godišnji borački dodaci trebalo da budu veći? Da li je onima koji upravljaju ovim rajem na zemlji, iz kojeg se, kako neki vele, u bijeli svijet odlazi iz čiste obijesti, a ne zato što su ljudi gladni i ne vide perspektivu, normalno da prioritet prilikom zapošljavanja imaju oni sa valjanom partijskom, a ne vojnom knjižicom? Trebaju li djeca poginulih boraca, sa završenim državnim fakultetima, čekati na red prilikom zapošljavanja u Vladu, javna preduzeća, ustanove i institucije sve dok se tamo ne “uhljebe” svi stranački vojnici, poltroni, starlete, guzonjini sinovi i kćeri, bliži i dalji rođaci?
Mlađe generacije, koje ne pamte ono “Titovo vrijeme”, često se pitaju kako je moguće to da njihovi djedovi, oni koji su bili u partizanima, skoro da nikad nijednu ružnu riječ nisu rekli o svom maršalu. Čak ni onda kad se socijalistička Jugoslavija krvavo raspadala i kad su na površinu isplivali mnogi “bravarovi grijesi”.
Odgovor je da je Tito maksimalno poštovao bivše borce, da im je obezbijedio pristojne penzije, da je bilo nezamislivo da onaj koji je “gazio” Sutjesku ili Neretvu bude bez posla, zdravstvene zaštite, da spava pod vedrim nebom ili da se hrani u javnoj kuhinji. Prvoborce ili, kako su ih onda zvali, “spomeničare”, država je častila doživotnim besplatnim javnim prevozom, odlaskom u banje, ljetovanjima, zimovanjima… Bili su pozivani u prve svečane redove prilikom obilježavanja svakog državnog praznika, a o herojstvu i podvizima na svečanim akademijama pričali su oni, a ne ugojeni političari koji rata nisu ni vidjeli.
Borci iz posljednjeg odbrambeno-otadžbinskog rata danas prijete demonstracijama zbog milostinje koja im se daje umjesto zasluženog poštovanja. Vjerovatno su nepovratno zakasnili. One koji su skoro 30 godina ćutke trpili sva moguća poniženja, nijedna vlast neće preozbiljno shvatati. Ne razmišljajući o tome ko će uzeti pušku u ruke i braniti zemlju ako, ne dao Bog, ponovo zatreba.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu