Dva naizgled nepovezana, ali tematski i vremenski vrlo bliska događaja upalila su alarm koji je mjesecima probijao uši, ali nam očigledno nije dopro ni do malog mozga.
Dok u Srbiji, u koju se isprazno kunemo, čine mnogo toga da promijene atmosferu, ili da ljudi bar pomisle kako se nešto radi na tom polju, u Srpskoj za ovih 120 dana ni da se počešu po… čelu.
Istina, pod pritiskom medija u većoj, i savjesti u mnogo manjoj mjeri, počeli su da se rafalno nižu prijedlozi kojima bi, kao čarobnim štapićem, nestali svi razlozi koji su sveli obrazovanje na podsmijeh. “Krajnje je vrijeme za korjenite promjene”, “zabraniti društvene mreže”, “pretresati torbe pri ulasku u školu”, “zaključavati školska dvorišta tokom noći”, bili su samo neki od prijedloga.
Međutim, sve se istopilo kao mjehur od sapunice na tropskim vrelinama.
Ostalo je samo da nas, unesrećene kakvi već jesmo, ubijede kako je dovoljno što će se 150 policajaca naći u više od 200 osnovnih i 90 srednjih škola i da je tri dana obuke sasvim dovoljno da se pripreme za tako ozbiljan zadatak.
Policija, čiji je kredibilitet odavno ozbiljno poljuljan, svojom pojavom treba da utjera strah u kosti svakome ko pomisli da donese oružje u školu. Tragični primjeri sa početka teksta upozoravaju da bi njihovo prisustvo moglo da izazove upravo suprotan efekat.
Uzalud ste krečili, moji sinovci, čak i navrat-nanos uvođenjem novog, fakultativnog “predmeta“, koji ima maltene status državne tajne, jer malo ko zna i u kojih 40 škola će, od ukupno 300, biti dio nastavnog procesa. Sve nazovi aktivnosti na prevenciji vršnjačkog nasilja i maloljetničke delinkvencije u školama svode nam se na kozmetiku, pa je tako gromoglasno zabranjeno korištenje mobilnih telefona tokom nastave!? Kao da je do sada tako nešto bilo dozvoljeno!
U Srpskoj resorno ministarstvo, pa čak niti jedan direktor, ne smije da donese ni najobičniju odluku o pravilima oblačenja, da nam djeca ne bi išla na nastavu kao na utakmicu. Ili žurku. Ili plažu. Ne zato da bi ih uniformisali već kod njih rasplamsali davno ugaslo poštovanje prema instituciji u kojoj bi se trebali spremati za život. Nikako za odlazak na sahranu svojih vršnjaka.
Ljuta trava, zna se, ide na ljutu ranu. Blage mjere, koje se graniče sa nečinjenjem, neće ništa dobro donijeti. To je kao da vatrenu stihiju gasimo s kanisterom benzina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu