Živjeće sjećanje na Boru, jer dugo je ona, navođena velikom dušom i ljubavlju, po komšiluku išla stazom materinskog milosrđa.
Možda se nego od brojnih, zahvalan što ga je voljela i nesebično darivala, zainati pa pođe od kuće da premjeri tragove njenog dobročinstva i zavede ih u užičke hronike, na strane koje pripadaju tihim podvižnicima.
Danas da krene – Bora mu ne može pomoći. I da je mlađa, da je zdravlje i pamćenje bolje služe, teško bi se sjetila koliko je djece usrećila. Bilo dok su ih ljuljali u kolijevci, bilo kasnije kad su naveliko izašli iz pelena, od djetinjstva odmakli, postali odrasli ljudi.
Radovala se Bora, danas jedna od najstarijih Užičanki, njihovim rođendanima, školskim uspjesima, fakultetskim diplomama, svadbama. Svakim lijepim povodom dolazila im je da čestita i donese poklon, skroman, ali od srca. Neki od njih još su djeca. Neki više nisu među živima.
Ma, nepismena žena decenijama unazad nije ni činila djeci da bi je iko pamtio i veličao njeno djelo. Samo ih je istinski voljela, kao svojih sedmoro unuka i četvoro praunuka. Voli ih i danas, ali bolest čini svoje, pa više ne može da priušti. Kuća joj je preko puta Medicinske škole i Gradskog bazena.
Vitalna i bistra, starica je krštenici prkosila do prije tri godine. Od proklete korone je usporila. Glava, ruke, noge ne slušaju kao do tada. Zanoći sama, jutrom joj dođu kćerke da sa njom dočekaju veče.
Tretirali su je kao slugu
Rođena je 1927. u domaćinskoj kući Šunjevarića u Zlakusi, kao jedno od petoro djece od svojih roditelja. Sedam godina, dok su joj otac, majka, brat i sestra voljom očevog posla živjeli u Bitolju, sa drugim bratom provela je kod tetke u Kalenićima. Tretirali su je kao slugu. Morala je da zaradi krov nad glavom i pun stomak, mada su njeni iz Bitolja slali novac tetki za izdržavanje.
Mlada se udala. Tetka ju je prodovadžisala za Marka, udovca. Sa njim je rodila Milicu i Desanku. O muževljevim kćerkama iz prvog braka, Milki i Oliveri, brinula se kao o svojima. Udovica je ostala još 1971. Dočekala je sedmoro unuka i četvoro praunuka. U njih ubraja i potomke kćerki pokojnog supruga. Nikada ih nije odvajala od pokoljenja svoje krvi.
Svakom djetetu iz komšiluka poklon za babine
Mnogo je prošlo od kada je Borika prvi put novorođenčetu iz komšiluka isplela poluver, kapicu i čarape. Od tada, sve do prije koju godinu, nije rođeno dijete u ovom djelu Užica kome sa kompletom pletiva nije otišla na babine. Nemoguće je bilo da se neko dijete razboli, a da Bora ne dođe sa poklonom.
– Prema svakom sam se odnosila kao da je moje, od mojih kćerki. I kad su bili grđeni zbog nestašluka, tu sam bila da ih odbranim. Sve bih ja i danas kao nekad, plela i darivala, samo kad bi godine dopustile – pričala je baka Bora.
Radni vijek je provela u „Prvom partizanu“ kao prost radnik. Sa olovkom u ruci znala je tek da se potpiše. Nevješto je širila „ž“, toliko da je prostora za paraf uvijek bilo malo.
Dolazili su, dolaze i danas, njeni „unuci“ sa cijele Carine da je posjete. Pojedinima je i preko 60 godina. Zapamtili su kad su završavali razrede, upisivali fakultete, ženili se, udavali, da je Bora za čestitku uvijek donosila čokoladu. A i pričali su im roditelji otkuda im prvi poluver, vunena kapa i čarape. Silnih se lončića i šerpica Bora Knežević nakupovala da djeci iz naselja odnese za Mladenčiće.
Puna kesa slatkiša, pa u park
Znala je vremešna Užičanka da kupi po 10 čokolada i sladoleda, džepove natrpa bombonama, pa zasedne na njenu klupicu u parkiću ispred Medicinske škole. Slatkiše je dijelila djeci, znanoj ili neznanoj, svejedno.
– Coko, dođi da ti baba nešto da – dozivala ih je.
– Nemoj, Boro, mnogo je ovo slatkiša, škodi zdravlju – negodovali su neki roditelji.
Bora je otad njihovim čeljadima kupovala lopte.
Za Vaskrs je sama bojila jaja. Dok je ruke nisu izdale spremala je pitu i nosila je na klupicu pred školom. Častila je svoje drugarice i đake. I lubenicu je u parkiću dijelila sa djecom.
Negodovala je djevojčica iz susjedstva dok je britanska kraljica Elizabeta Druga bila na samrti: Zašto o njoj pričaju danima, na svakoj televiziji, a niko ne spominje baka Boru kad je tako dobra. Za nju postoji samo kraljica Bora. Prva, jedina, na tronu dobročinstva.
– Uvijek sam imala vune i poneki dinar da obradujem djecu. Otkuda – sad se ne sjećam, ali imala sam – govorila je stara Užičanka.
Po fabriku slatkiša i pletiva Borika Bora Knežević je za života poklonila djeci.
Sve rjeđe prošeta do voljene klupice na kojoj je do prije ne tako davno redovno drugovala sa prijateljicama, Mimom i Simkom, i tetkicama iz Medicinske škole. Domar Kole joj je omiljen. Jedan od unuka. Pokosi joj, nacijepa drva, okreči, desna joj je ruka.
– Voljela bih kad ostarim da budem kao baka Bora – često spomene trgovkinja iz obližnje prodavnice – one u koju je starica doskora svraćala da kupi čokolade.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu