Ona u devetoj deceniji života pomaže sinu i snaji u svakodnevnim poslovima u domaćinstvu.
Ova starica toplih očiju i zadivljujuće, uprkos dubokim borama, svježine u licu, bistrog uma i ruku snažnih i ogrubjelih od cjeloživotnog rada, priča da nikada nije bila neraspoložena.
– Udala sam se u 23. godini u veselju. Svi bili zadovoljni, siti, obučeni, radilo se, borilo se za život. Složno smo živjeli, imala sam svekra, svekrvu, dvojicu djeverova, bilo nas tri jetrve, zaove tri – navodi ona.
Ona smatra da danas ljudi između sebe nisu dobri, pa nema nekadašnje životne radosti i napominje da je “nekada svako živio od svog rada, pa su svi su bili srećni”.
– Ovdje sam došla 1963. godine, nikada niko se nije preporekao, ponosna ja bila sa svekrom i svekrvom i oni sa nama svima. Držali se konji, volovi, ovce, koze, sijalo se proso, heljda, pšenica, raž, ječam i razna zelen, a danas je došao nekakav vakat, nije samo ni do vlasti, narod se nešto pronaopačio – priča baka.
Neobičan vakat
Njenoj generaciji neobičan je današnji vakat kada je, kako kaže, sve svima dozvoljeno i kada svako za sebe smatra da je u pravu i da mora biti po njegovom.
– Sada ih samo po četvoro u kući i porodica ne može nikako zajedno, a prije svi zajedno, s pjesmom ode da radi – da kosi, ore sa volovima… Djeca su se više od svega učila da odmalena rade i da poštuju roditelje, ne samo njih, već svakog u selu. Mene majka povede klas da beremo, pa uza sač turi da se suši, da se melje da jedemo, a sada odoše u prodavnicu, kupe sve gotovo i opet nezadovoljni. Da su zadovoljni, neka je ovako, ovako je lakše nego što je nama bilo – povazdan vrši pa lezi u slamu po noći malo da se odmoriš, a sada fino i starim i mladim, ima se svega kupiti, ali neko nezadovoljstvo – ni ona nema objašnjenje kako se izgubila nekadašnja radost.
Velika je greška, poručuje baka Gospava, kada roditelji kažu da neće dozvoliti da im se dijete muči, kao što su se oni mučili, pa ga ne nauče radnim navikama.
– Ko je pametan to neće reći. Neka se i dijete pomuči da odmalena nauči raditi. Ako se dobro radilo, dobro se i imalo, a ako se nije dobro radilo, nije se ni imalo. Posao je bio više težak nego lak, ali sve uz zadovoljstvo i slogu. Roditelj naredi – djeca radi, ori, kopaj, idi trave beri, nema planine gdje nisam otišla, ali sa veseljem.
Odrasla je u brojnoj porodičnoj zajednici Vujičića u selu Vojinovići na obroncima Zelengore. Ističe da su u kući svi disali kao jedan, a da je tako bilo i u drugim porodicama.
– Moja rodica se udala u kuću Radovića, gdje ih je bilo 12, ona 13. kašikom jela kad je došla, zadovoljna bila – priča baka Gospava.
Ista takva sloga dočekala ju je i kada se udala u Liščiće, zaselak Štovića, nadomak Foče za Rada Kovačevića sa kojim je rodila i podigla dva sina i ćerku.
Njeni roditelji, Jovo i Mitra Vujičić, držali su po dva konja – za rad i za trke, a isto tako i rezervnog vola za “bakvu”, kako se u tom kraju nazivala borba volova, običaj koji se, koliko se ona sjeća, ugasio polovinom prošlog vijeka.
– Bakve su se održavale najčešće na planini, na Sniježnici, dolazili su ljudi od Prijeđela i Tjentišta do Gacka i dovodili volove da se bodu. Ne mogu sve da se hvalim, ali bogami je vo od moga oca bio najjači – pobodu se volovi u selu, naš vo goni pred sobom drugog vola do na Tjentište. A držali smo i konja trkaćeg, sedlenika, naročito.
Ljenost je najgora bolest
Čist vazduh u prirodi, zdrava hrana i stalna pokretljivost i rad, ali više od svega vedar duh i radost življenja, čuvali su zdravlje, pa ona sve do svoje 80. godine, kada je imala manjih problema sa pritiskom, nije išla ljekarima.
A taj vedar duh i dobro raspoloženje dolazili su upravo od sloge i međusobnog poštovanja, bez čega, uvjerena je ona, ni najzdravija hrana i vazduh ne bi mnogo koristili.
– Ori, kosi, pa kad se umori, malo lezi u hlad, zaspi, opet ori, pa sjedi, odmori se, zapjevaj, sastani se, ispričaj se, ono nešto odilazi od tebe, a dolazi snaga. Bilo je više rada, ali više zdravlja i raspoloženja, a sada ima više ležanja, prohtijevanja, a meni se čini najviše neke slaboštinje. Danas nemaju ni 20 godina, a idu doktorima. Ljenost je najgora bolest, sa čime dolazi i neraspoloženje – smatra baka Gospava.
Od roditelja je naučila da se kroz život stalno bodri, pa je zato, kaže, i zdrava, što i djecu savjetuje da se stalno hrabre i ugledaju ponešto i na nju.
– Kada mi je sestra umrla, bila zaručena, prava ljepotica, kažu onakva cura preko ćuprije na Brodu nije prelazila, tada su mi majka i otac rekli – dijete, kako je, onako je, ne može drukčije biti. Biva kako biva i treba se sam iksan hrabriti i veseliti sa sobom i onda sa Bogom i narodom – prisjeća se roditeljske pouke.
Odjeća se izrađivala u kućnoj radinosti – sijala se konoplja, tkao se veš, košulje, šarvale, od vune se sve plelo, pa i suknje.
– Od rada se živjelo i ko je htio raditi, taj je vazda imao, i danas će imati, ako neće raditi, okle će mu biti.
Kako se samo moglo poželjeti živjelo se do posljednjeg rata, a onda se sve preokrenulo. Gospava je ostala prvo bez supruga Rada, a zatim i bez sina Milike, koji su poginuli kao borci Vojske Republike Srpske, a drugi sin Nikola teško je ranjen i danas je ratni vojni invalid.
Od rata su prošle gotovo tri decenije, a ona je sve više, kada god sjedi ispred kuće, zagledana u brežuljak gdje na seoskom groblju počivaju njeni sokolovi. U mislima je sa njima, ali svoju bol nosi dostojanstveno, ne opterećujući time nikoga oko sebe.
– To se ne prebolijeva, to se nosi uza se u zemlju, ne samo ja, nego svaka majka i roditelj. Teška rana na srcu, koja neće saći, ali šta ću, nije u mene same, kako je, onako je. Sada da mi iskopaju rupu, da živa u nju padnem, ništa mi ne može pomoći da popravim što je prošlo, a ne može mi ni sa srca saći, na srcu ostaje, šta ćeš – isprekidanim glasom, teško uzdišući i zadržavajući suze priča hrabra baka.
Zahvalna je, kaže, i Bogu i narodu, što je sačuvala zdrav um nakon svega što je propatila.
– Do rata ništa nisam deverala, ja sam bila vesela, pjevala, igrala, što kažu i sa svojom domovinom i rodbinom – i gdje sam iz doma izašla i ovdje gdje sam došla. Ali šta sam poslije sve prepatila, ja se sama sebi čudim i zamišljam odakle mi ovaj um. I đeca mi kažu – ti si, baba, legenda, kako sve pamtiš. Dao mi Bog um, pa još znam o sebi, pa i sa narodom popričati, sa svojom djecom biti. Kad pamet ode, od iksana nema ništa, drži ti njega, ljuljaj ga kao dijete u bešici, džaba je.
Najvažnije je u životu, savjetuje ona, da mlađi slušaju starije i da čuvaju i održavaju zdravlje.
– Zdravlje se najbolje čuva u raspoloženju, da budeš zadovoljan sa onim što imaš. Što nemaš, bori se da imaš i bićeš zadovoljan. Niko nikome ne može donijeti na gomilu, a da on razasipa, nego sipaj sebi, pa koliko možeš razasipaj – savjetuje baka.
Njena riječ sluša se u porodici, čime se posebno ponosi. I u 86. godini i dalje je u radnoj snazi, pa pomaže u poslovima u bašti i voćnjaku sinu Nikolu i snaji Nadi, koji su joj podarili troje unučadi. Zimu sa njima provodi u gradu.
– U djevojačku sobu me stavili, mene sramota, đe ja stara babetina sa djevojkama. Šestoro nas u kući, nikada se sa snahom nijesam preporekla, jedne riječi. Snaha je zadovoljna sa mnom, pa onda i ja sa njom. Da nije zadovoljna, ona bi otišla, a i ja da nisam zadovoljna sa njom ja bih je išćerala – vratio se osmijeh na lice baki Gospavi dok duhovito objašnjava svoj odnos sa snajom, za koju dodaje da je njena dobra vila.
Ova vedra baka rođena je na Božić 1937. godine.
– Ma srećna sam, pa janjca mi peku za rođendan. Kažu, kupuju zlato, ovo, ono, ma daj pečenje, janjca na sto i ostale đakonije, kako je već za Božić – kroz smijeh pokazuje opet svoju veselu narav.
Kaže da je “prećerala godine” i da ju je samo strah da se u svoje posljednje dane i godine ne ogriješi šta o svoju porodicu, ali dodaje da će još poživjeti dobrih godina.
– Rekla sam sto godina, pa ako jedna pređe ništa ne fali – nastavlja ona u veselom duhu.
Skrivene pletenice
Nakon novinarskog razgovora, baka je morala i pred fotoaparat, pa se sjetila da skine šalče i pokaže svoje do tada potpuno skrivene pletenice, koje nosi, kako kaže, otkako zna za sebe i otkako ih je splela njena majka.
Ispod marame pojavile su se brižno odnjegovane i u pletenice savijene vlasi, još više izvorno crne nego sijede.
Ovaj detalj upotpunio je sliku ove hrabre žene – kao da se u njenim i dalje snažnim pletenicama krije tajna njene životne snage. Život su joj isprepletali sreća i tuga, baš kao i ovaj razgovor smijeh i suze, a ona naučena odmalena da snagu crpi u dubini svoje duše, uprkos neprebolnoj rani koju nosi u srcu, isijava iskonskom radošću i vedrim duhom.
Pletenice su joj, priča, nekada bile do ispod koljena i nikada se sjedeći nije mogla isčešljati, već uvijek na nogama. Do pogibije sina nije imala nijednu bijelu dlaku i pletenice nije nikada rezala, da bi od tada to uradila u tri navrata, ali ih je uvijek iznova puštala.
Recept za njenu zdravu i bujnu kosu bilo je pranje sa vodom od cijeđi od pepela i sapunom, ali to je već za neku drugu priču.
Baka Gospava na rastanku je ponosno poručila da je rodila djecu junake, ali i da je i nju majka junaka rodila. Ne možemo da se ne složimo s njom i da dodamo – junaka kakav se rijetko rađa.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu