Torba Mona i viber grupe

U svakoj viber grupi roditelja, između propuštenih zadataka, rasporeda i obavještenja, krije se paralelni svijet. Svijet u kojem nastavnici više nisu autoriteti, nego mete. Svijet u kojem roditelji brane „svoje genijalce“, a profesor koji se usudi da stavi četvorku automatski postaje neprijatelj kuće, roda i naroda.

„Moj ima sve petice, samo mu ta matematika nikako ne ide. Ne znam šta ga muče, ko da će mu to trebati u životu. Ja sam mojima rekla – kad ne naučite, ostanite kod kuće, mama će daopravda. Šta da kisnu i trpe tamo neku prozivku. Na kraju moraju da im daju petice, inače ću lom napraviti.“

„Ma kao da su oni imali sve petice! Ko da ta nastavnica zna engleski bolje od mog djeteta… Šta ima da čitaju lektire, ni ja nisam, pa šta mi fali?“

I tako, svaka grupa postane reality program – gdje se takmiče roditeljski ego, frustracija i „briga“ za budućnost.

Danas je nastavnik između čekića i nakovnja. S jedne strane, broj na glasačkom mjestu i ruka za mahanje zastavicama. S druge – egotrip roditelja koji su rodili isključivo genijalce. I to, naravno, svih 30 u razredu. Ako nastavnik to ne vidi – problem je u njemu. Roditelj će mu objasniti.

U međuvremenu, nastavnik – između kredita, prevoza, normi i rasporeda – pokušava da preživi. Ne traži više ni poštovanje, ni dostojanstvo, samo da autobuske linije budu usklađene da može da stigne u sve škole danas i malo mira od propitivanja po viber grupama. Ali mira nema. Posebno kad se približe praznici, pa se u grupama donese „odluka“.

Najnovija? Torba Mona.Jer nastavnica, jadna, sebi to nikada neće kupiti. A mi – pa mi ulažemo u našu djecu. Ako treba, kupićemo i torbu. Samo da djeca imaju petice.

„Nećemo valjda kupovati nastavnike?“ – usudi se reći jedna majka. „Nemam ni ja torbu.“ Odgovor stiže brzo: „Ti, draga, ako hoćeš da ti dijete bude gubitnik, napravi svoju grupu i poklanjajte cvijeće i mirisne svijeće. Mi ulažemo ozbiljno.“

I tako, u tom beskrajnom dualizmu – naša i njihova djeca. Uspješni i neuspješni. Oni sa „zagarantovanom“ budućnošću i oni sa vjetrom u kosi. Jedni koji bi da potkupe sve predavače, i drugi koji vjeruju u leptiriće u stomaku nakon zaslužene petice. Jedni koji cijeli dan plaćaju nastavnika da ne moraju da budu sa djetetom, i drugi koji slave musav obraz i trojku palačinkama. Jedni koji liječe svoje komplekse i strahove preko leđa nastavnika, i drugi koji pojma nemaju šta im je dijete imalo za zadatak.

A u toj areni – nastavnik i dijete su najmanje bitni. Oni postaju oruđe za dokazivanje. Nekada je nastavnik bio najsjajnija zvijezda našeg društva, i sad je negdje tamo isto tako, ali kod nas danas – nastavnik je kamen spoticanja za roditeljske ambicije.

Nekad je dijete bilo samo dijete – danas je alat za stepenicu više na elitističkoj pokondiranoj ljestvici. Djeca su nam projekti koji po svaku cijenu moraju da uspiju – jer nisu bitna djeca nego koliko smo uložili u njih, a investicija mora da se isplati.

A mi kao društvo, imamo knjige sa potpisom i sve manje onih sa znanjem, a sve više onih sa “obrazovanjem”… jer zgodno je za različite potrebe imati obrazovane bez znanja.

Sretan početak nove školske godine!