Iz našeg ugla

Zašto se ljudi smiju?

Često nas nasmiju prilično glupave stvari. Definicija koju je dao Bergson u eseju o smijehu se bazira na iznenadnoj promjeni u strukturi ustaljene slike svijeta koju ljudi gledaju po nasleđenoj navici.

Vladimir Đurić Đura
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

Čovjek se oklizne na bananu na ulici i hop, tresne iz sve snage na pod. To izaziva smijeh. Bergson to objašnjava time što čovjek koji pada na ulici iskače iz stabilne slike realnosti u kojoj ljudi inače normalno koračaju istom tom ulicom. Ako slici u kojoj čovjek koji se oklizne na koru od banane dodamo i malo automatike, stižemo do jednog od važnih načela Patafizike koju je Alfred Žari nazivao umjetnošću imaginarnih rješenja.

Dakle, ide čovjek ulicom oklizne se i hop, za njim ide drugi čovjek oklizne se i hop, za njim ide treći čovjek i hop… Iskakanje iz stabilne slike materijalnog svijeta koje se ponavlja bez razloga patafizički je zakon koji se može uslovno zvati mentalna mehanika.

Mentalnom mehanikom sjajno su se služili veliki patafizičari kao na primjer Luis Kerol u Alisi s one strane ogledala (Scena u kojoj Alisa sreće Bijelog Viteza), Alfred Žari u Supermužjačini ( sumanuta trka bicikla sa 5 vozača i voza na deset hiljada milja), Ežen Jonesko u svojim dramama (U Lekciji učitelj ne ponavlja samo riječi i fraze već i događaje), Danijel Harms u svojim Slučajevima (na prim. babe koje se naginju kroz prozor da bi vidjele šta se dešava na ulici, a dešava se da je jedna baba već pala na ulicu kroz prozor, zbog svoje znatiželje babe sukcesivno padaju jedna za drugom na ulicu), Boris Vian u Peni Dana (klizači upadaju u rupu na ledu na jezeru zbog toga što iz znatiželje žele da vide šta se dešava sa klizačima koji su već upali u rupu), Flen o Brajan u Trećem Policajcu (policajac pravi minijaturne mehanizme kutije od kojih su najmanje toliko sićušne da se ni ne vide), Rub Goldberg u svojim izumima profesora Mudrića (u Suvoj krpi na dnu mora neki patenti se mogu obnavljati u beskraj), Karelman u svojoj zbirci crteža Nemogući objekti, Ešerovi vojnici koji beskonačno silaze niz stepenice, skečevi Monti Pajtonovaca,  itd.

Paradoks izaziva provalu više svijesti u nižu u svakom čovjeku i u početku ta promjena izaziva smijeh. I samo razumijevanje patafizičara, ove misteriozne i paradoksalne sorte umjetnika zahtijeva izuzetno razvijenu samosvijest. Patafizika je umjetnost igre imaginacijom, kreativno pisanje sa svrhom uništavanja svake svrhe.

Patafizika je umjetnost ne-delanja, najbliža  osnovama taoističkih načela Lao Cea. Nije li Lao Ce u Tao Te Kingu dao savršenu odbranu umjetnosti patafizike čuvenom maksimom: “Kada obični ljudi čuju za Tao, oni se smiju, a kada pravi čovjek čuje za Tao – slijedi nebeski put”.