Slično je, čini se, i sa Miloradom Dodikom. Iako su mu uloge, doduše, nešto drugačije, i kod njega ih je, baš kao kod sirote Ristane, teško pobrojati.
I političar.
I galamdžija.
I tumač istorije.
I krojač sudbina.
A ovih dana, evo, i poeta. I to ne bilo kakav. Ih!
Nekoliko dana pred 8. mart, a evo i danima poslije, Dodik rasipa lijepe riječi o ženama. Govori kako je snaga žene neprocjenjiva u svim životnim ulogama. Kako su žene stub porodice i društva. I, pazite sada, kako žene nisu dovoljno opjevane.
I nije da nije u pravu. Sve je baš tako kako Dodik kaže. Pa i to da žene nisu dovoljno opjevane.
Ali kad se već govori o stihovima, red je podsjetiti se kakve je, upravo on, kad se onako istinski zanese, znao posvetiti pripadnicama ljepšeg pola.
Tako je, recimo, Vanju Bjelicu Prutinu, u jednom od svojih nastupa, nazvao “političkom prostitutkom”, a ni Aleksandra Pandurević nije ostala bez “poetske pažnje” na Dodikov način. Nju je, naime, nazvao “usjedilicom”.
Ima tu još primjera, znate i sami, ali i ovo će biti dovoljno da se podsjetimo kako izgleda Dodikova poezija.
Umjesto rime – etiketa.
Umjesto metafore – uvreda.
Umjesto poštovanja – omalovažavanje.
A onda dođe 8. mart. Dan kada žene postaju snaga društva, heroji svakodnevice i inspiracija za govore. I javnost bi, valjda, trebalo da zaboravi sve one prethodne “stihove”.
Žene, da ponovimo, u ovom društvu zaista nisu dovoljno opjevane.
Ali ženama ne trebaju političke ode koje traju koliko i jedan praznični govor. Ne trebaju ni povremeni izlivi galantnosti koji se pojavljuju jednom godišnje. Dovoljno bi bilo nešto mnogo jednostavnije.
Elementarno poštovanje.
Ali to je, izgleda, “stih” koji se teško uklapa u Dodikovu zbirku.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.